Branko Roglić, vlasnik i predsjednik Nadzornog odbora tvrtke Orbico, posluje u deset država, među kojima su članice Europske unije te zemlje na jugoistoku Europe, od Slovenije do Moldavije. Kad je u pitanju poštivanje pravila tržišne utakmice, Roglićeva se iskustva slažu s onom narodnom: Što južnije, to tužnije. Najbolje poslujem u Sloveniji koja ima europski pristup poslovanju, tamo se po europskim običajima radi, štedi, omogućava se stabilnost. Ima tvrtki koje to ne prate, ali one su manjina. Kad idete prema Hrvatskoj, tu već ima dosta šarenila. U Hrvatskoj posluju tvrtke koje radnicima isplaćuju samo neto plaće, što u znatnoj mjeri narušava konkurentnost. To država tolerira, što ne mogu razumjeti i smatram da je dovoljno dobar razlog da ministar financija da ostavku. Ako tvrtka godinama isplaćuje samo neto plaću, to je razlog da ta tvrtka ode u stečaj i da se smijene svi koji su to dopustili, a da snose posljedice i Porezna uprava i ministar financija. Ako idemo još južnije, situacija po pitanju tržišnog natjecanja je još i gora, zemlje kao što su Albanija, Kosovo, Moldavija nemaju ni pravo zakonodavstvo.

Što je s Bugarskom i Rumunjskom koje su članice EU, uklapaju li se one u sliku ‘što južnije, to tužnije’?
I mi u Hrvatskoj, ali i oni u Europskoj uniji, slažemo se da su Rumunjska i Bugarska prerano ušle u članstvo te da je to bila politička akvizicija. Obje zemlje prema mojoj procjeni su od petnaest do dvadeset godina iza Hrvatske. Mi znatno bolje stojimo, a imamo više problema i pred nas se postavljaju puno veći zahtjevi za pristupanje Uniji.

Spomenuli ste tijekom konferencije da je jedan od problema u tim zemljama niska razina edukacije menadžerskih kadrova kad su u pitanju znanja o pravilima tržišne utakmice. No kakva je situacija u Hrvatskoj?
Mislim da se u Hrvatskoj još mora dosta ulagati u poslovna znanja. Evo vam banalan primjer, ja sam već petnaest godina vlasnik i predsjednik Nadzornog odbora tvrtke Orbico, a u novinama još danas možete pročitati da sam predsjednik Uprave. Predsjednik uprave je menadžer, on živi od plaće, a predsjednik NO-a živi od profita. Danas nemamo dovoljno poslovnih znanja da razlučimo te osnovne stvari, ne samo u medijima nego i u poslovnom svijetu.

S obzirom na sve te okolnosti, što će se za hrvatske tvrtke izmijeniti ulaskom u EU?
Suočit ćemo se kao prvo s velikom razlikom u konkurenciji. Na europskom tržištu imate zrele tvrtke koje su vrlo konkurentne, svoje troškove su racionalizirale, fiksirale prihode koji lagano rastu, kontroliraju troškove od telefonskih računa nadalje i imaju profitabilnost. Čim uđete u EU, marže vam naglo padnu, s tim morate smanjiti i svoje troškove.

Je li kriza pomogla da hrvatske tvrtke barem mentalno uđu u taj obrazac poslovanja, ponajprije kad je u pitanju rezanje troškova?
Kriza je nekima svakako pomogla u tim stvarima, no istodobno imamo jedan drugi problem koji je mnogo važniji za Hrvatsku i trebat će se vrlo brzo riješiti. U Hrvatskoj ima jako puno tvrtki koje žive “na aparatima”, nemaju profitabilno poslovanje jer su im troškovi još visoki, a kako su veliki dužnici, banke ih pokušavaju spasiti i stalno ih opterećuju novim kreditima. Ja bih u toj situaciji što prije započeo stečajeve koji se u Hrvatskoj izbjegavaju. Stečaj nije kazna za radnike, nego poslovni potez, kazna lošem vlasniku koji je imao ili loše ideje ili dobre ideje koje nije znao provesti u djelo. Pritom onaj tko je doveo tvrtku u stečaj nikad neće spasiti tvrtku jer on to ne zna.

Spomenuli ste da je komparativna prednost Hrvatske turistički sektor. S druge strane unutar branše se govori da turizam u Hrvatskoj nije konkurentan. Možete li pojasniti svoj pristup?
Turizam je svakako najveća komparativna prednost Hrvatske, vidim Hrvatsku kao Kaliforniju u SAD-u. Mreža autocesta omogućila je da građani iz srednje Europe, a to su tradicionalno naši gosti, na Jadran doputuju za nekoliko sati. S obzirom na takvu dostupnost, više nije problem da se neki i presele u Hrvatsku i tu ostave svoj novac. Pritom ne trebamo žuriti s podizanjem zvjezdica. Ja za sada vidim Hrvatsku s tri ili četiri zvjezdice, a za desetak ili petnaest godina kad se Europa navikne na nas, onda ćemo moći raditi profitabilne poslove i s hotelima s pet zvjezdica. Moja dva hotela u Hvaru i Baškoj vodi imaju tri i četiri zvjezdice i posluju s profitom, redovito isplaćuju plaće i nisu mi teret, dok na hrvatskom tržištu imate velik broj hotela s pet zvjezdica koji su na prodaju, a nitko ih ne želi kupiti. Moja je vizija da sav profit koji ostvarim u drugim poslovima uložim u Dalmaciju.