Često se posljednjih godina govori o palijativnoj skrbi, osiguravanju kvalitete života, zaštiti dostojanstva i o pravima bolesnika. Posebno mi koji radimo u sustavu zdravstva, a isto tako i mi kojima je takva skrb bila potrebna znamo važnost osiguravanja dostupnosti palijativne skrbi. Promjene u sustavu zdravstva za osiguranje takve vrste zdravstvene skrbi događaju se presporo. Zakonodavac je donio Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji predviđa ustanove koje organiziraju palijativnu skrb. I tu je stalo.

Čekanje na hospicij
Zdravstveni radnici, svjesni potrebe, nisu čekali, već su vrijedno radili, samoinicijativno se informirali i educirali te u suradnji sa županijama i gradovima organizirali timove za palijativnu skrb kroz kućne posjete. Takvi su timovi nadopunili rad obiteljskog liječnika i medicinske sestre zdravstvene njege u kući koji su godinama pružali palijativnu skrb u kući pacijenta; nedostajalo je samo da se takva zdravstvena usluga nazove pravim imenom – palijativna skrb. No postavlja se pitanje kamo uputiti pacijente kojima je potreban stalni nadzor, 24-satna skrb, odnosno kojima nije dovoljan opseg usluga koji se može pružiti u kući? Jedan manji dio takvih pacijenata završi i ostaje u bolnici. Veći dio pacijenata završi smještajem u domove za stare i nemoćne. Izuzetno je bitno naglasiti da je takva praksa uobičajena jer drugog rješenja nema. Domovi socijalne skrbi su ustanove u sustavu socijalne skrbi, a ne zdravstva i osnivaju se radi pomoći socijalno ugroženim, nemoćnim i drugim osobama koje ne mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe zbog nepovoljnih osobnih, gospodarskih, socijalnih i drugih okolnosti. Osnivanje hospicija je rješenje. Međutim, to je proces koji traje i po nekoliko godina, a potreba za smještajem je izuzetno velika i postoji sada. Pojedini pacijenti hospciji tako neće dočekati. Stoga je problem potrebno riješiti. Kako bi se moglo organizirati zbrinjavanje pacijenata i pružanje stacionarne palijativne skrbi u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi? U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko zdravstvenih stacionara koju su kadrovski opremljeni i koji mogu privremeno stacionarno zbrinuti pacijente kojima je potrebna pojačana zdravstvena njega, odnosno 24-satni nadzor. Dakle, pacijent je inače zbrinut kod kuće, kroz interdisciplinarni tim stručnjaka (obiteljski liječnik, palijativni tim, medicinska sestra zdravstvene njege u kući), no kod pogoršanja zdravstvenog stanja smješta se u stacionar gdje boravi privremeno, do poboljšanja stanja kada se vraća u svoj dom ili ako je u terminalnoj fazi, do smrti.

Isplativ model
Ovaj model je najadekvatniji zato što se može organizirati odmah, uz prethodnu edukaciju zdravstvenog i pomoćnog osoblja. Najisplativiji je zato što nije potrebno prethodno ulagati u prostor, opremu i kadar jer je to već učinjeno. Potrebno je samo educirati osoblje za rad s pacijentima kojima je potrebna palijativna skrb. Imajući na umu racionalizaciju zdravstvenog sustava i dostupnost zdravstvenih usluga, svatko bi mudar razmotrio i ovu mogućnost i iskoristio bi potencijal postojeće infrastrukture.

Nataša Smokrović, HUP – Udruga zdravstvene njege