Hrvatski zdravstveni sustav opet grca u dugovima. Prof. Ostojić, ministar s iskustvom šefa odjela, od preuzimanja ministarstva bavi se otkrivanjem kostura u ormarima. Kosturi su sve brojniji i navodno su za sada teški sedam milijardi kuna. Bit će ih još, što znači da se množe. To je, gledano strogo medicinski, dosta neobična pojava. Razmnožavanje kostura! Veledrogerije prijete bolnicama prekidom opskrbe lijekovima jer su bolnice zaboravile da naručenu robu treba platiti. Prijete i drugi dobavljači potrošne robe i usluga, a različite financijske obveze poput komunalnih doprinosa otpisuju se gdje god je to moguće. Radnici zaposleni u tijelima lokalne uprave i samouprave upućuju se na teret proračuna tih jedinica na sistematske preglede u lokalne bolnice kako bi ove uprihodile koju kunu više. Oni koji se ne odazovu imaju pravo na odštetu. Nevjerojatno! Umjesto da ih se sankcionira jer nisu pristupili sistematskom pregledu i time su onemogućili provođenje preventivnog programa. Ova situacija odlično oslikava razumijevanje važnosti prevencije bolesti u onih koji donose odluke. Nadalje, nalaze se načini kako dio proračuna gradova, koji inače nemaju posebne financijske obveze prema zdravstvu, usmjeriti prema bolnicama i tako im olakšati poslovanje. Smišljaju se i drugi trikovi, a ravnatelji u državnim zdravstvenim ustanovama ponavljaju da svaki mjesec HZZO-u fakturiraju znatno više usluga od onih koje omogućavaju sredstva koja je odredio isti taj HZZO, tzv. bolnički limit. Što više rade, to su u većem minusu. Možda bi trebali manje raditi. Ali ministar je obećao smanjivanje lista čekanja, što bi značilo da raditi treba više. Kvaka 22!

Neučinkovita kombinacija
Proteklih petnaestak godina bilo je više tzv. sanacija i reformi zdravstvenog sustava. Rezultat svih tih nastojanja su sadašnji teški problemi hrvatskog zdravstva: financijski, organizacijski, kadrovski i svekoliki drugi. Unatoč svim naporima održavanje zdravstvenog sustava u ovakvom obliku i na dosadašnji način očito više nije moguće. Nije li krajnje vrijeme da se krene drugim putom kako bi se izbjegla mogućnost da cijelo zdravstvo postane veliki kostur? Izgubljene su dragocjene godine u kojima su se nužne promjene mogle odvijati polagano i bezbolno tako da će sada trebati puno odlučnosti i odricanja kako bi se stvorio funkcionalan i održiv zdravstveni sustav koji će jamčiti sigurnost svim sadašnjim i budućim pacijentima. Nažalost, u ovom trenutku nema nagovještaja konkretnih mjera koje bi vodile tom cilju. Može li ministar uopće krenuti u rješavanje problema koji su mu ostavili prethodnici kad ne može doći do daha gaseći sve brojnije i sve veće požare? Ako pak smogne snage, onda će imati potporu svih dobronamjernika, neovisno o političkim opredjeljenjima, kojima je jedini cilj dobrobit hrvatske države, a to je, u ovom slučaju, sređeno i učinkovito zdravstvo. Prvi korak mora biti suglasnost oko pitanja kakav model zdravstva je potreban našoj državi. O tome nešto kaže i Ustav. Poznato je da postoje različiti sustavi i da svaka država traži vlastito rješenje ovisno o tipu društvenih odnosa i gospodarskih mogućnosti. Rijetke su države koje imaju neki od čistih tipova zdravstvenih sustava i u većini slučajeva je riječ o kombinaciji elemenata socijalnog, nacionalnog i privatnog modela. Svi ti elementi su prisutni i u hrvatskom zdravstvu, ali očito u kombinaciji koja nije dovoljno učinkovita. Zato bi trebalo pristupiti redefiniciji samih temelja sustava polazeći od toga da su se u našem društvu posljednjih dvadesetak godina dogodile velike društvene promjene koje utječu i na zdravstvenu zaštitu. Zdravstvo je jako skupo i netko mora platiti cijenu. Država mora iznaći način kako smanjiti troškove zdravstva, što je moguće prije svega čuvanjem zdravlja, i kako zaštiti one korisnike sustava kojima je najpotrebniji. Nakon određivanja modela zdravstvenog sustava sljedeći korak je definiranje opsega zdravstvene zaštite iza kojega stoji država. Taj opseg mora biti iskazan kroz konkretne obveze i prava svakog osiguranika, potpuno transparentno i nedvosmisleno. Imamo plan i program mjera zdravstvene zaštite koji više sliči na popis želja nego na ozbiljan i ostvariv dokument.

Na primjeru primarne zdravstvene zaštite to bi značilo definiranje košarice usluga kako bi svaki korisnik i pružatelj zdravstvenih usluga u svakom trenutku znao što je njegovo pravo, a što obveza. Isto se može primijeniti na sve ostale dijelove sustava. Time bi se konačno napustila dosadašnja praksa prema kojoj svatko ima pravo na sve do trenutka dok to pravo ne proba ostvariti. A tada se sudari s nizom teškoća koje često neko od tzv. prava učini nedohvatljivim. Ovo je moguće zahvaljujući nepreglednom mnoštvu raznih pravilnika, odluka, naputaka, naredbi i drugih akata koji omogućuju vrlo rastezljivo tumačenje prava i obveza osiguranika i ugovornih subjekata HZZO-a tako da je na kraju sve moguće i sve nemoguće. Kada se jasno odredi opseg prava iz zdravstvenog osiguranja, potrebno je osigurati sredstva za njihovo ostvarivanje. Prava ne mogu biti veća od onih koja se mogu financirati jer smo u protivnom opet u problemu. Instrumentarij za provođenje mjera zdravstvene zaštite postoji i čine ga zdravstvene ustanove i privatni ugovorni zdravstveni djelatnici. To je tzv. mreža ugovornih subjekata HZZO-a. Nažalost, u toj mreži ima svega i svačega jer u praksi ne postoji učinkovita kontrola rada i kvalitete rada pa je moguće da se ista zdravstvena usluga u jednoj ustanovi pruža po najvišim standardima, a u drugoj na način koji je ispod svake prihvatljive razine. HZZO na kraju sve plaća jednako. Je li u ovako maloj zemlji baš nužno da svaka bolnica ima sve odjele? Sva napredna infrastruktura nije bitno utjecala na organizacijsku shemu našeg zdravstva pa imamo ustroj bolnica kao prije pola stoljeća. Država mora u svakoj sredini osigurati funkcioniranje primarne zdravstvene zaštite i onih medicinskih struka koje su povezane s pružanjem hitne medicinske pomoći. Za sve ostale sadržaje potrebno je procijeniti jesu li stvarno nužni i održivi u nekoj sredini ili ih je moguće organizirati na razini jedne ili više regija. Kada jasno definiramo ciljeve i osiguramo sredstva za provođenje zdravstvene zaštite, dolazimo do najbolnijeg mjesta u sadašnjem sustavu zdravstva, a to je upravljanje novcem namijenjenim zdravstvenoj zaštiti. Trenutno samo mali dio novca ide lokalnoj upravi i samoupravi (tzv. decentralizirana sredstva), a lavovski dio ide HZZO-u. Decentralizirana sredstva troše lokalni šerifi prema svojoj procjeni i bez podnošenja računa središnjim zdravstvenim vlastima. Jedini račun koji podnose ministru je onaj koji iskazuje gubitke i dugovanja zdravstvenih ustanova kojima su osnivači i vlasnici i kojima upravljaju. Nikada im nije palo na pamet da bi dio odgovornosti za loše poslovanje svojih ustanova mogli tražiti i u vlastitim redovima.

Konkurencija
HZZO je s druge strane mastodontska struktura koja je očito dovoljna sama sebi. Ne samo da nije u funkciji servisa korisnicima i pružateljima zdravstvenih usluga, već se postavlja iznad svih, kao da osiguranici i medicinska djelatnost postoje zbog HZZO-a, a ne obrnuto. Jedini lijek za ovakvo stanje zove se konkurencija. Samo je tako moguće doći do pravoga zdravstvenog osiguranja koje se bavi kupnjom najkvalitetnijih i financijski najpovoljnijih zdravstvenih usluga za svoje osiguranike. Ovo je ujedno i jedini način da se na svim razinama zdravstvenog sustava potakne kvaliteta i bolja organizacija jer je to jedino što zanima osiguranje. Na državi je da određuje pravila ponašanja, a u rukama su joj svi instrumenti kontrole. Stvari tako funkcioniraju u gotovo cijelom civiliziranom svijetu pa bi mogle i u Hrvatskoj. Posla na sređivanju zdravstva očito ima puno. Ako bude volje i hrabrosti, iz ormara bi konačno mogli početi ispadati projekti za čuvanje i unapređenje narodnog zdravlja umjesto kostura.

Dr. Damir Biloglav, predsjednik HUP – Udruge liječnika poslodavaca

Čudotvorni lijekovi iz hrvatskih ljekarni

Ipak, nije cijeli sustav u banani. Tako npr. ljekarne nisu u minusu, i državne i privatne. Tamo se može kupiti sve osim suhomesnatih proizvoda. Imaju sve lijekove i sve drugo što koristi zdravlju. A reklame, kojih za sada nema samo u crkvama, nedvojbeno dokazuju da ti proizvodi imaju čudotvorno djelovanje. Osobito oni za bolesti prostate. Čini se da je prostata glavni problem u Hrvata. Neće biti čudo ako se uzimanje “lijekova za prostatu” počne preporučivati i ženama. Na temelju strogo kontrolirane studije! Ministar nema problema ni s primarnom zdravstvenom zaštitom. Tu također nema dugova ni financijskih dilema. Primarci imaju glavarinu, isto kao bolnice limite, i neka se krpaju kako znaju. Ako neki doktor primarac koncesionar ostvari minus, dužan je problem riješiti vlastitim snagama i umijećem. Njegov minus, bez obzira na uzrok, zasigurno neće pokriti ni ministar ni lokalna vlast. Ako radi više, neće mu biti plaćeno. Upravo obrnuto. Bit će kažnjen jer je potrošio više novca za lijekove i pretrage. Kaznit će ga HZZO oduzimanjem dijela paušala, a poslat će mu i “opomenu uz naplatu štete”. Što bi se dogodilo s bolnicama kad bi se ta logika primijenila i na njih!?

Novi regulatorni okvir

Dobivanje kriptolicence u Hrvatskoj: ključni rokovi, uvjeti i koraci

Fiskalna stabilnost

Kako banke oblikuju ekonomski rast Hrvatske?