Rasprave o obnovljivim izvorima energije nekako se uvijek svode na financijske potpore bez kojih razvoja ovog sektora ne bi ni bilo. Međutim, analiza objavljena u publikaciji Konsenseus koju izdaje tvrtka Sense Consulting, jedna od vodećih tvrtki za poslovno savjetovanje, pokazuje da ulagače u proizvodnju energije iz obnovljivih izvora zapravo znatno više muči administracija. Segment obnovljivih izvora energije je jedna od rijetkih industrijskih grana u kojoj, pogotovo u vrijeme recesije, ključni problem nije nedostatak financijskih sredstava i sigurnost za ostvarivanje prihoda. Osim što je značajan poticaj dobivanje statusa povlaštenog proizvođača kojim potpisujete ugovor o otkupu s HRO-om koji vam jamči otkupnu cijenu električne energije na 12 godina, znatna pomoć je dostupna i subvencioniranim kreditima HBOR-a, kreditima EBRD-a s mogućnošću povrata do 15 posto glavnice, grantovima za konzultantske usluge, kreditima, programima i fondovima Europske unije te iz drugih izvora. Tek je posljednjih nekoliko godina na razini Europske unije porasla važnost rasprava o zaprekama koje nisu vezane uz dostupnost financijskih sredstava i tehničku izvedivost OIE postrojenja. To je dovelo i do usvajanja Direktive 2009/28/EC u 2009. godini u kojoj se, između ostalog, nalaže zemljama članicama da poduzmu točno definirane mjere za smanjenje zapreka koje nisu vezane uz financiranje projekata i tehničke probleme. Osim toga direktiva vrlo precizno definira kriterije održivosti posebice za energiju iz biomase.

Spora realizacija
No najveće zapreke brzoj realizaciji OIE projekata u europskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj uključuju administrativne procedure, spajanje i pristup električnoj mreži, ograničenu dostupnost informacija i manjak obvezujućih zakona za primjenu obnovljivih izvora energije. Postupak koji investitor u Hrvatskoj mora proći kako bi proizvodio električnu energiju iz OIE iznimno je opsežan, dok je sama realizacija spora i otežana, zaključuje se u tekstu Konsenseusa. wU usporedbi s nekim zemljama Europske unije u Hrvatskoj su ograničenja veća, a administrativne prepreke u znatnoj mjeri otežavaju postupak ishođenja potrebnih dozvola i pokretanja projekata. Dok bi vam, primjerice, u Švedskoj za ishođenje dozvola za vjetroelektranu trebalo između 10 i 18 mjeseci, u Hrvatskoj se procjenjuje da postupak traje oko 60 mjeseci. Za primjere sličnih projekata u Njemačkoj potrebna je jedna do dvije dozvole, dok se u Hrvatskoj za isti postupak mora ishodovati čak šest dozvola. Istraživanje, koje je 2010. godine za EU DG Energy and Transport proveo ECORYS, pokazalo je da su administrativne procedure prepoznate kao najveća zapreka za razvoj projekata obnovljivih izvora energije u čak 26 od 27 zemalja.

Glavni problemi su dugotrajne procedure, previše institucija uključenih u proces, manjak znanja javnih djelatnika, nesukladna primjena zakona i nejasan administrativni okvir. Kao pozitivni primjeri brze procedure ishodovanja dozvola istaknuti su Švedska i Velika Britanija u kojima se sve potrebne dozvole za vjetroelektranu od dva megavata dobivaju između 10 i 18 mjeseci. U većini ostalih zemalja do dozvola se dolazi između 30 i 60 mjeseci, a u Francuskoj (koja je poznata po velikom broju nuklearnih elektrana) taj će proces trajati i do 84 mjeseca. Ukupno vrijeme razvoja projekta vjetroelektrane u razvijenijim zemljama poput njemačke traje i do sedam godina, dok u Hrvatskoj taj proces traje u prosjeku između 35 do 60 mjeseci, što je ipak negdje u europskom prosjeku. Velike su razlike među zemljama i u procedurama za manje projekte. Tako je u Njemačkoj, Letoniji, Švedskoj i Velikoj Britaniji potrebno između 26 i 52 tjedna za prikupljanje dozvola, u Hrvatskoj taj proces traje između jedne i dvije godine, dok u Grčkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Italiji ili Španjolskoj prikupljanje svih potrebnih dozvola traje između tri i šest godina. Kao problem je detektirano i to što ne postoje izuzeća za manje projekte, što je slučaj u oko 40 posto zemalja članica za krovne solarne kolektore. Troškovi dozvola za male solarne kolektore u EU iznose prosječno oko 20 posto ukupnih troškova, dok njihov udio u ukupnim troškovima u Hrvatskoj iznosi 10 posto. Nije, međutim, objašnjeno znači li to da su dozvole u Hrvatskoj iznimno jeftine ili pak da je oprema za solarne kolektore znatno skuplja nego u EU.

Definiranje rokova
Za veće projekte troškovi se u Poljskoj, Estoniji i Bugarskowj kreću između 50 i 100.000 eura, dok u Nizozemskoj i Italiji oni iznose između 200 i 400.000 eura. U Hrvatskoj su troškovi projektne dokumentacije između tri i sedam posto ukupne investicije. Oko 85 posto europskih zemalja nema “one-stop-shop” za rješavanje procedura te je uključen velik broj institucija (u Hrvatskoj najmanje šest institucija), dok primjerice u Nizozemskoj postoji jedinstvena regulatorna institucija koja je odgovorna i za veće i za manje projekte. Stoga analiza preporučuje Hrvatskoj osnivanje jedinstvenoga regulatornog tijela za obnovljive izvore energije, svojevrsnog “one stop shopa”, kao i jasnije definiranje rokova i pojednostavljenja procesa za manje OIE sustave. Također se predlaže sustavno planiranje nacionalne energetske mreže, ali i sankcioniranje operatera ako ne mogu prihvatiti obnovljive energije.

Zakoni i pravilnici za proizvodnju energije iz OIE

Zakon o energiji
Zakon o tržištu električne energije
Pravilnik o korištenju obnovljivih izvora energije i kogeneracije
Registar projekata i postrojenja za korištenje OIE i kogeneracije te povlaštenih proizvođača
Tarifni sustav za proizvodnju električne energije iz OIE i kogeneracije
Uredba o naknadama za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije
Pravilnik o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača
Uredba o minimalnom udjelu električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije čija se proizvodnja potiče

Novi standard

Eccos i Petrokemija – digitalna transformacija kamionskog prometa

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života