Samo mjesec dana nakon razornog potresa 11. ožujka i tsunami je pogodio Japan; u tijeku nuklearne katastrofe u Fukushimi tako je produbljena humanitarna tragedija i spriječen oporavak. Oštećeni reaktor sadrži oko deset puta više nuklearnoga goriva nego černobilski reaktor koji je eksplodirao 1986. godine. U tri reaktora gorivo se istopilo i prošlo kroz reaktor, primarna zatvorenost reaktora je uništena, eksplozije su rastrgale i sekundarno ograničenje (zgradu), radioaktivni pritisak je jačao dalje, a petlja hlađenja nije ponovno uspostavljena.

Problem sigurnosti
Više od 100.000 tona visokoradioaktivnih otpadnih voda sada je poplavilo objekt i to zato što se voda i dalje izlijeva kako bi se spriječila masivna radioaktivna emisija. Kao rezultat toga velike količine zračenja, na skali neusporedive s Černobilom, već su u zraku, zemlji i moru. A daljnje zračenje će se nastaviti vjerojatno godinama. Pa ipak, katastrofa u Fukushimi ukazuje na problem globalne nuklearne sigurnosti i zaštite, zaziva preispitivanje politike nuklearne energije te ukazuje na moguće implikacije vezane uz nuklearno oružje. Nuklearne reakcije koje pokreću reaktore i oružje su jednake kao što su jednaki radioaktivni proizvodi koji su raspršeni vjetrom, kišom i vodom, s istim nedostatkom poštovanja prema granicama država i potencijalom opasnošću od raka. U Fukushimi je sve što je bilo potrebno kombinacija savršene oluje (masivnog potresa i tsunamija), više ranjivih obalnih reaktora s nuklearnim gorivom u istoj zgradi, nedovoljnim preprekama, gubitkom snage te generatorima “back-up” koji su se nalazili prenisko. Možda se sve to činilo kao predaleka, ali je zapravo bila realna mogućnost. Problemi su se dogodili u sličnim reaktora prije. Tvrtka Tokyo Electric Power Company (TEPCO), vlasnik elektrane u Fukushimi, imala je povijest loše sigurnosti, lažiranja i prikrivanja nalaza inspekcije i drugih sigurnost podataka. Naime, nuklearni reaktori su dizajnirani da izdrže potres magnitude 8 stupnjeva po Richteru. Ipak, bilo je 11 potresa većih od 8,5 stupnjeva po Richteru prošlog stoljeća, a u 11 godina ovog stoljeća bilo ih je pet. Gotovo svi su kao posljedicu imali tsunami. Zid u Fukushimi je dizajniran za tsunami do 5,7 metara. Međutim, obalu ju devastirao 38-metarski tsunami 1896. te ponovno 29-metrski tsunami 1933. godine. Štoviše, nema nuklearnih reaktora koji su izgrađeni da bi izdržati napad poput onog 11. rujna 2001., koji također nije bio predviđen. Zrakoplov koji se srušio u polju u Pennsylvaniji, valja imati na umu, srušio se manje od deset minuta udaljenosti od tri nuklearne elektrane.

Svjetske elektrane
Svaka od svjetskih 437 nuklearnih elektrana i njihovi reaktori unaprijed su postavljeni kao radiološka oružja ili “prljave bombe”. Štoviše, svijet je premrežen sa 22.400 komada nuklearnog oružja. Oko 1770 od njih u Rusiji i Sjedinjenim Američkim Državama te 64 u Francuskoj i 48 u Velikoj Britaniji. To oružje je i dalje na stupnju visoke pripravnosti, spremno da bude pokrenuto kao odgovor na napad u samo nekoliko minuta koliko je potrebno za provjeru i odluke. Suvremena povijest je puna primjera lažnih upozorenja, neuspjeha te kombinacija tehničkih i ljudskih pogrešaka. S time raste i potencijal za nuklearnu katastrofu kojoj povod može biti “cyber”-napad, ali i jednostavna egzistencijalna opasnost. Sada znamo da svega sto komada oružja snage relativno “malih” Hirošima, točnije manje od jednoga tisućitog dijela globalnog nuklearnog arsenala, može podignuti milijune tona tamnog dim visoko u atmosferu.

Nuklearni sukob
Rezultat takve katastrofe bio bi taman planet, manje oborina i ugrožena proizvodnja hrane. Do toga bi mogao dovesti manji dio vojnog arsenala, i to deset država koje danas raspolažu nuklearnim oružjem, s izuzetkom Sjeverne Koreje. Loša procjena, tehnički kvar, “cyber”-napad ili nesreća mogu uzrokovati eskalaciju nuklearnog sukoba između Indije i Pakistana, na Bliskom istoku ili na Korejskom poluotoku. Takav razvoj događaja je jednako uvjerljiv i vjerojatan ako ne i više od masovnog potresa i tsunamija, a uzrokovao bi veliku štetu, puno veću od one koju su uzrokovala četiri japanska reaktora. Unatoč svemu ostaje činjenica da bilo koja zemlja može obogatiti uran za proizvodnju nuklearnoga goriva, a time dobiva i sve potrebno za izradu oružja. Uostalom, tako su postupili Izrael i Indija, Sjeverna Koreja “navodno nije”, kao i Iran za koji mnogi strahuju da želi to napraviti. Ono što ne može biti kontrolirano mora biti spriječeno. Danas to znači sprečavanje opasnosti od klimatskih promjena i iskorjenjivanje nuklearnog oružja. No ne možemo si priuštiti napore u rješavanju jednog izazova koji na kraju dovode do drugog. Pokušaj da se smanji emisija stakleničkih plinova uz pomoć nuklearne energije, čime se potiče opasnost od globalne katastrofe, mogla bi biti najtragičnija od svih krivih pretpostavki.

Malcolm Fraser, bivši australski premijer; © Project Syndicate, 2011.