Čitam neki dan na jednom od foruma raspravu o potezima ministra financija i njegovu nastojanju da se natjera sve poduzetnike da uz neto plaću isplaćuju i prateće poreze i doprinose. Rasprava je vrlo zanimljiva i za razliku od onih koje se najčešće mogu čitati na tim forumima donosi vrlo argumentirane priloge raspravi i zagovornika i protivnika. Zagovornici se uglavnom koriste proklamiranim glavnim ciljem akcije – sređivanje stanja u državi i uvođenjem reda u plaćanju poreza i doprinosa, a s druge strane argumenti se najbolje oslikavaju u komentaru jednog radnika koji radi u istom poduzeću deset godina. U tih deset godina nikad mu nije kasnila plaća, da je na REGOS-u provjerio da mu se uplaćuju doprinosi za mirovinsko (ne svaki put kad i plaća, ali svakako u tom mjesecu), a da se sad pod naletom ovih mjera prvi put desilo da je njegov poslodavac prvo platio državi sve što je imao na računu i da sad skuplja novce za plaće radnicima. I zaključuje, možda ćemo sad do kraja mjeseca dobiti plaću za travanj, a za iduće mjesece neka nam se smiluje dragi Bog. Ili, svemogući Linić.

Generalizacija
Ovaj primjer iz uvoda ove naše priče zorno pokazuje dubinu problema s kojima se susreće naše poduzetništvo, naši poslodavci, ali i naši radnici. Ušli smo u vrlo opasno razdoblje u kojemu se pod teretom krize teško vrlo teško nosimo s problemima iz poslovanja. A te su nam uvjete nametnule hrvatske vlade u posljednjih dvadeset godina razvijajući ekonomski model koji nas je dogurao na sam rub provalije. Hrvatski poduzetnici nisu lopovi, nisu kradljivci, nisu lažovi ni lupeži. Za onih 1 do 2 posto kojima je poduzeće samo paravan za kriminal moraju se “brinuti” organi represivnog aparata. Ali to je stanje koje bilježe i druge zemlje. Zato je opasno reći da su poduzetnici u ovoj zemlji varalice i lažovi. A samo koji dan prije smo na Danu poduzetnika molili nositelje izvršne vlasti da s puno više opreza pristupaju generalizacijama svih poduzetnika kao lopova. Općenito, uopćavanje je zgodno izreći i jednostavno slušati, ali istodobno je vrlo opasno zbog neselektivnosti. One šibaju i po licima mnogih onih po kojima se nije smjelo. Vratimo se još jedanput “glasu naroda” s početka ovog teksta. Jedan od sudionika foruma izražava bojazan kako su sve dosadašnje mjere usmjerene ponajprije na punjenje državnog proračuna i da se njima živo fućka za radnike i njihove plaće. Jer da je tako, onda bi bili svjesni da će brojna hrvatska poduzeća teško podnijeti ovaj udar jer novca u sustavu jednostavno nema. Ili je vrlo skup za zatvaranje rupa koje je otvorio netko tko nije platio svoje obveze pa makar to bila država, lokalna država, državno poduzeće. Teško je ne složiti se s upozorenjima da će na početku poduzeća još i plaćati doprinose, no pitanje je kako će i po kojoj cijeni doći do novca. Pitanje je i hoće li nakon toga plaće kasniti ili će li biti znatno smanjene? Proizvodnja se usporava iz mjeseca u mjesec, smanjuje se potrošnja, nema novca u sustavu i u takvim se okolnostima problemu treba pristupiti s puno više obzira nego što se to sada čini. Takve je mjere trebalo provući za dvije do tri godine, u više koraka. Bojim se da je ovo kirurški zahvat sjekirom, a nikako skalpelom.

Brojne je poduzetnike zasmetala nedavna izjava ministra financija o poduzetnicima kao lažovima i varalicama kad kažu da nemaju za isplatu plaća i doprinosa. Išao je i dodatak prema kojemu, barem prema medijskim izvješćima, poduzetnici državu tretiraju kao kasicu prasicu. Međutim, stvari stoje bitno drukije. Kasica prasica je, čini se, ipak na drugoj strani. Nažalost i poduzetnika, a vidimo i države, sve mršavija i mršavija. Evo nekoliko primjera u prilog promjeni pozicija u ovoj teze o kasici prasici. Primjer prvi: kada su državne bolnice dužne dobavljačima više od 500 dana, tko je tu kasica prasica? Država ili poduzeća? Možemo razumjeti da je bivša vlast ostavila velike i skrivene dugove u zdravstvu i da se oni jednostavno ne mogu preko noći zatvoriti. Ali ne razumijemo zašto ministri ili Vlada misli da se nagomilani problemi u drugim sustavima mogu rješavati preko noći, neselektivno, rutinski. Razumijemo naputak ministra da se ode u banku i posudi novac da se plati državi dug, ali ne razumijemo zašto to isto ne napravi država koja je dužna više od 500 dana.

Naplata PDV-a
Primjer drugi: kada državna, javna ili komunalna poduzeća ne plate na vrijeme svojim dobavljačima, tko je tu kasica prasica? Država ili poduzeće? A kad sudski procesi utjerivanja dugova traju po nekoliko godina, je li to poželjna “kasica prasica” situacija za državu ili poduzeće? Primjer treći: što kada država ili lokalne vlasti ne plaćaju na vrijeme? Je li to problem koji zanima državu ili samo poduzeća koja ne znaju kako će uspjeti namiriti dovoljno sredstava da plate svoje obveze prema državi? Primjer četvrti: poduzetnici već godinama mole državu da se odrekne naplate PDV-a do trenutka naplate računa. Pa tko je onda s ovakvim pravilnikom o naplati PDV-a kasica prasica? Država ili poduzeća? Isto je i s naplatom PDV-a za uvezenu robu koji se plaća odmah nakon uvoza robe, a tko zna kad će ta ista roba biti prodana. Ponovno dilema o kasici prasici. Primjer peti: novinari su u ovoj plimi napada na neplatiše doprinosa pronašli brojna državna poduzeća koja ne uplaćuju doprinose više od deset godina. Tko radnicima tih državnih poduzeća plaća njihovo zdravstveno, socijalno, mirovine? I opet dilema: tko je onda kasica prasica? Svi primjeri, ali i brojni komentari hrvatskih poduzetnika i analitičara upućuju izvršnu vlast na puno oprezniji pristup problemu poduzetnika u ekstremnim uvjetima nelikvidnosti, pada proizvodnje, padu potražnje, od ovog koji je u ovom trenutku prevladavajući. Želim biti posve jasan, hrvatski poslodavci su prvi koji žele rad i profesionalnost u plaćanju poreza, plaća, računa i svih drugih obveza. Jedino tako se stvara konkurentno i transparentno tržište. Uzevši u obzir trenutnu situaciju, prevažno je da svi čimbenici: Vlada, sindikati i poduzetnici, sjednu zajedno i dogovore aktivnosti i korake koji će najbolje sa što manje nepotrebnih i suvišnih žrtava stvoriti konkurentno i uređeno tržište.

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a