Hrvatska posljednjih nekoliko godina provodi dva nacionalna preventivna zdravstvena programa: program ranog otkrivanja raka dojke i program ranog otkrivanja raka debelog crijeva. O opravdanosti i svrsishodnosti poduzimanja tih aktivnosti nije potrebno govoriti. Novac potrošen za ovu namjenu vjerojatno je najbolje utrošen novac i kamo sreće da se u zdravstvu veći dio novca troši ovako pametno. Na vrijeme otkriveni slučajevi oboljenja od tih bolesti, a time i sačuvani životi naših pacijenata, odličan su primjer jednostavnosti, niske cijene i učinkovitosti preventivne medicine. Međutim, kreatore i provoditelje spomenutih programa zabrinjava relativno loš odaziv građana kojima je upućen poziv za preventivni pregled. Odaziv se kreće oko 50% na razini države, a očekivalo se 70%. Ovaj podatak, iako na prvi pogled ne zaslužuje posebnu pozornost, vrlo je znakovit i otkriva bit problema u hrvatskom zdravstvu. Što znače i što sugeriraju brojke?

Ulaganje
Nedovoljna zdravstvena prosvijećenost hrvatskoga građanstva, marginalizrana primarna zdravstvena zaštita (PZZ) koja je isključena čak i iz provođenja preventivnih programa, kao i nepostojanje sankcija za osiguranika koji je uredno pozvan, a nije se odazvao na pregled objašnjavaju navedene brojke, ali i mnoge druge slabosti našeg zdravstva. To su smjerokazi, gospodine ministre Milinoviću, za daljnji tijek reforme zdravstva. Nije li vrijeme da se puno više pozornosti posveti podizanju zdravstvene kulture građanstva, unapređenju preventivne medicine i da se konačno poradi na zaoštravanju odgovornosti građana za vlastito zdravlje? Ulaganje u sofisticiranu i visokodiferentnu medicinu bez sustavnog unapređivanja temeljne medicine, tj. PZZ vodi potpunom financijskom i organizacijskom slomu zdravstvenog sustava. Samo harmoničan razvoj svih sastavnica zdravstvenog sustava koji se temelji na jasnoj viziji i realnom financiranju te uvažavanju struke i korisnika zdravstvenih usluga je pravi recept za uspješnu reformu. Da bi se došlo do tog cilja, potrebne su korjenite promjene umjesto dosadašnjih kozmetičkih radnji. Sve što se radilo proteklih 15-ak godina bilo je usmjereno na osiguravanje funkcioniranja zdravstvenog sustava u obliku koji poznamo. Neki od prijašnjih ministara zdravstva nisu imali hrabrosti ni za kakvu ozbiljniju promjenu pa nisu ništa ni poduzimali. Njihov mandat je bio čisto gubljenje vremena. Drugi su na sva zvona najavljivali reformu, a na kraju se sve svodilo na premošćivanje financijskih problema većine državnih zdravstvenih ustanova.

Učinak
Pritom se govorilo o “sanaciji” premda očito nije bilo riječi o ozdravljenju, već samo o prikrivanju simptoma dodatnim posezanjem u džep poreznih obveznika. Krajnji učinak tih promašenih politika je današnji zdravstveni sustav – glomazan, nedovoljno učinkovit i preskup. Kako se izvući iz nastale situacije? Svakako ne dosadašnjim načinom upravljanja zdravstvom. Ovisnost bolničkih limita o tomu koja je politička opcija na vlasti, podilaženje biračima otvaranjem gradilišta i nabavom skupih uređaja za pojedine ustanove, razna nerealna obećanja i drugi politički trikovi nisu do sada dali željeni rezultat pa bi ih konačno trebalo napustiti. Umjesto otrcane prakse bilo bi korisnije uložiti napor u postizanje općenacionalnoga konsenzusa o tipu zdravstva kakav je ovom narodu potreban, slično konsenzusu o ulasku Hrvatske u NATO i EU! Kao nepopravljivi optimist želio bih vjerovati da aktualni ministar zdravstva ima volje i petlje za prave poteze i da njegova reforma ide u dobrom smjeru. S druge strane kao liječnik koji primjećuje simptome teško se mogu oduprijeti dojmu da se samo ponavlja već viđeni film. Duboko nerazumijevanje uloge PZZ-a u ukupnom zdravstvenom sustavu je valjda jedina konstanta u svim dosadašnjim reformama. Ne potvrđuju li to i podaci s početka teksta? Kako uspješno provesti bilo kakav javnozdravstveni projekt kao što su spomenuti preventivni programi bez uključivanja vojske više od 2300 obiteljskih doktora? U ministrovu susjedstvu na Ksaveru bi rekli: kaj god.