Većinski vlasnici Petrokemije nisu demantirali da se razgovara o mogućoj prodaji, no neslužbeno se čuje da je turska grupacija doista iskazala interes.
Izlaze li PPD i Ina iz vlasničke strukture kutinske Petrokemije, kako je potkraj svibnja u internoj komunikaciji Sindikat EKN Petrokemije izvijestio članove, otkrivši i da je potencijalni kupac turska grupacija Yildirim?
U Ini na naš upit tek kratko odgovaraju da ne komentiraju “glasine na tržištu”, a u PPD-u da “u ovom trenutku nema formalnopravnih događanja ni poslovne odluke po pitanju prodaje udjela”.
Izlaze li PPD i Ina iz vlasničke strukture kutinske Petrokemije, kako je potkraj svibnja u internoj komunikaciji Sindikat EKN Petrokemije izvijestio članove, otkrivši i da je potencijalni kupac turska grupacija Yildirim?
U Ini na naš upit tek kratko odgovaraju da ne komentiraju “glasine na tržištu”, a u PPD-u da “u ovom trenutku nema formalnopravnih događanja ni poslovne odluke po pitanju prodaje udjela”.
Dakle, većinski vlasnici Petrokemije nisu demantirali da se razgovara o mogućoj prodaji, no neslužbeno se čuje da je turska grupacija doista iskazala interes, te da se pregovara koordinirano, dakle i Ina i PPD o prodaji svoje zajedničke tvrtke Terra mineralna gnojiva, koja u Petrokemiji ima 54,52% udjela.
Turski investitor nije i prvi koji je Ini i PPD-u iskazao zanimanje za Petrokemiju, no, kako se čuje, prvi je s kojim se ušlo u ozbiljnije razgovore. Oni još nisu došli do faze dubinskog snimanja kompanije, no više sugovornika tvrdi da sindikalna obavijest nije bez osnova.
Zanimanje za Petrokemiju prema Ini i PPD-u, navodno prati sve bolje rezultate, temeljene i na cijeni plina. U kontekstu pregovora s Turcima se i jučerašnje odluke skupštine da visoku dobit iz 2020. od čak 265 milijuna kuna neto ne isplaćuje, nego s najvećim dijelom (177 mil.) pokrije preostali gubitak iz 2018., te ostatak raspodijeli u zakonske rezerve i zadržanu dobit, smatra “ušminkavanjem”, a za eventualnu prodaju udjela će presuditi i zadržavanje Ininih i PPD-ovih pozicija u opskrbi plinom.
Turski Yildirim posluje u različitim djelatnostima, od upravljanja lukama do energetike, pa i proizvodnje gnojiva, ali ne onim kao u Kutini.
No, kao trgovac gnojivom već je surađivao s Petrokemijom, a eventualni ulazak u njeno vlasništvo ne bi mu bio prvi posao u EU. Grupacija zapošljava više od 14.000 ljudi.
Nije poznato ima li za eventualno povlačenje PPD-a i Ine zapreka vezano uz ugovor s državom o njihovu ulasku kroz program restrukturiranja prije dvije i pol godine, kao niti je li predviđeno pravo prvokupa za državu koja, izravno i preko svojih tvrtki, drži 40% dionica Petrokemije.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Petrokemija je danas tvrtka u većinskom privatnom vlasništvu. Kako se ta privatizacija dogodila, koliko su i što platili, danas većinski vlasnici INA i PPD, koliko i što su uložile državne tvrtke “po nalogu” da Petrokemija ne ode u stečaj, koliko je država “izdvajanjem” deponije fosfor gipsa sa neutralizacijom iz vlasništva Petrokemije “pogodovala” sadašnjem vlasnicima tvrtke danas je potpuno irelevantno. Jednako tako irelevantno je ali znakovito da je neposredno po privatizaciji, jedan od glavnih faktora lošeg poslovanja Petrokemije, prirodni plin “enormno pojeftinio” iako su mu i prije i nakon privatizacije ostali isti dobavljači. Bilo je za očekivati da se dogode daljnji prelazi vlasništva. To je normalno jer i današnji većinski vlasnici i zainteresirana turska tvrtka su trgovci. I ako to ne budu Turci, bit će neki drugi trgovci. A kad je trgovina u pitanju onda su i vlasničke promjene irelevantne. I treba se pomiriti sa činjenicom da će kao već i danas, a sutra sigurno, fokus biti isključivo na profitu uz minimalno potrebna prije svega sigurnosna ulaganja, minimalan broj zaposlenih i općenito maksimalno moguće smanjenje svih proizvodnih troškova. I još nešto. Bilo je značajno biti sindikat, važan faktor u državnoj tvrtci nekad, no danas je i to irelevantno jer je “propušten vlak”. Da je tada iza”nedamo Petrokemiju” bila i akcija drugačije privatizacije ( mirovinski i ostali državni fondovi ) danas bi se moglo govoriti o “našoj Petrokemiji”, o razvoju, o zapošljavanu. Umjesto toga sudbina Petrokemije je u tržištu i na tržištu, sa izvjesnošću opstanka koje sada isključivo ovisi o istom tom tržištu i odlukama većinskih vlasnika. Danas za razliku od jučer, sindikat osim brige o radnicima i njihovim pravima iz rada, nema što činiti. Možda je moglo i drugačije?
Uključite se u raspravu