Nacionalna naftna tvrtka INA Industrija nafte d.d. zatražila je mišljenje Županijske skupštine Zagrebačke županije o izgradnji sustava cjevovoda na prostoru županije. Radi se o projektu EOR (enhanced oil recovery – poboljšano crpljenje nafte – tercijarna metoda), koji se provodi radi povećanja iscrpka nafte na naftnim poljima Ivanić i Žutica utiskivanjem CO2 i trajnom zbrinjavanju CO2 na zemljištu u katastarskim općinama Ivanić Grad, Šarampov, Posavski Bregi, Topolje i Hrastilnica. Planirani zahvat vrijedan oko 60 milijuna eura, predviđa izgradnju sustava cjevovoda – plinovoda, elektrovoda i signalnih kabela radi utiskivanja CO2 u podzemne slojeve zemljišta na postojećim proizvodnim bušotinama. Realizacijom projekta povećao bi se iscrpak nafte te bi se produžio vijek naftnih polja koja u dosadašnjem režimu rada bilježe konstantan pad proizvodnje. Utiskivanjem CO2 u podzemne slojeve zemljišta istodobno bi se riješio i problem trajnog zbrinjavanja znatne količine ovog stakleničkog plina koji u sadašnjim uvjetima proizvodnje nafte i plina odlazi u atmosferu. U dokumentaciji koja je dostavljena županijskim službama stoji da je važno naglasiti i da je smanjenje stakleničkih plinova na opisan način u skladu s protokolom iz Kyota. Poglavarstvo je na ovotjednoj sjednici utvrdilo prijedlog zaključka o davanju mišljenja o izgradnji sustava cjevovoda projekta EOR, a konačno mišljenje dati će skupština Zagrebačke županije na svojoj predstojećoj sjednici. Inače, naftno polje Žutica jedno je od najvećih naftnih polja u Hrvatskoj, smješteno u naplavnom području šume u okolici Ivanić Grada. Prema procjenama iz Ine, na tim se naftnim poljima sada vadi samo 10 posto ukupne nafte iz podzemlja, a situacija s astronosmskim cijenama goriva, cijena nafte oko 100 dolara za barel, iznimno skupu tehnologiju utiskivanja ugljičnog dioksida učinila je isplativom investicijom.

Prema procjenama, projekt EOR isplati se već kod cijene od 30 USD za barel, a trošak vađenja nafte sada je na naftnim poljima Žutica i Ivanić između 15 i 20 dolara, dok će s projektom EOR porasti na 25 – 30 dolara. Za razliku od toga, najniža cijena vađenja nafte na Bliskom istoku je između dva i tri dolara po barelu. Domaća naftna kompanija na tom projektu radi od početka 1980-ih, kada su počela prva istraživanja tada nove, vrlo skupe i neisplative tercijarne metode crpljenja nafte. Tehnologija vađenja nafte sastoji se od najmanje tri faze. U prvoj fazi nafta izlazi na površinu eruptivno, dakle sama od sebe, potom se vadi dubinskim sisaljkama (“njihalicama”), a u drugoj se fazi u naftne bušotine utiskuje voda. Utiskivanje ugljičnoga dioksida treća je i najskuplja faza crpljena nafte jer je riječ o prilično agresivnom plinu. Cjevovodi moraju biti izrađeni od posebna materijala, a kako je ugljični dioksid veliki onečišćivač, njegovim utiskivanjem u postojeće naftne bušotine postižu se veliki ekološki efekt i podiže iscrpak nafte pet posto. Dosad su se, naime, naftna ležišta mogla crpiti do razine 40-50 posto, no novom tercijarnom metodom podiže se iskoristivost. Tijekom 2005. godine studiju isplativosti za Inu je izradila američka tvrtka Ryder Scott, a odluka o primjeni projekta EOR donesena je 2006. godine. Očekuje se da će izgradnja započeti ove godine.

Novi naftni biznis

U SAD-u, čije tvrtke kontroliraju najviše nafte u svijetu te rade gotovo svu svjetsku opremu za istraživanje, bušenje i crpljenje nafte, mnogo je starih bušotina kojih se velike naftne korporacije rješavaju i prepuštaju malim tvrtkama. Upravo te male tvrtke u vrijeme vrlo visoke cijene nafte, koristeći tercijarne metode crpljenja nafte, među ostalim, utiskivanje CO2 iz nekad napuštenih naftnih polja, crpe naftu i ostvaruju nemale profite. No, mnogi istaknuti svjetski naftni stručnjaci upozoravaju na to da nijedna tercijarna metoda ne može preokrenuti prirodni i fizikalno uvjetovani fenomen vrhunca crpljenja postojećih naftnih polja i zaustaviti postupni pad količine iscrpljene nafte.