Iako možemo biti ponosni, s pravom smo očekivali više

Autor: Poslovni dnevnik , 31. svibanj 2021. u 09:00
Emil Tedeschi/M. Sabić/PIXSELL

Treba smiriti umjetno narasle strasti i ubrzano krenuti put bolje budućnosti.

Okolnosti su tako htjele da Atlantic Grupa, gledano u godinama, datira koliko i hrvatska samostalnost. Trideset godina nakon osnutka kompanije mogu reći da sam više nego zadovoljan i vrlo ponosan na organizaciju u kakvu smo se razvili. Pritom ne mislim samo, a ni primarno, na financijski aspekt cijele priče, iako je poslovna uspješnost Atlantica neupitna.

Od tvrtke sa sedam zaposlenika, kako smo 1991. godine krenuli u razvoj najprije distribucijskog biznisa, danas smo jedna od vodećih tvrtki u industriji hrane i pića u čitavoj regiji, s više od pet i pol milijardi kuna prihoda i više od pet tisuća zaposlenika.

Upravo su oni temelj na kojima počiva naš uspjeh, i zalog našeg budućeg razvoja. Na nas sam kao zajednicu otvorenih, vrijednih, kompetentnih, ambicioznih, kreativnih, odgovornih ljudi i najviše ponosan. Iako prije 30 godina nismo predvidjeli svaku stepenicu na razvojnom putu, danas naša kompanija predstavlja upravo oživotvorenu tadašnju viziju našeg razvoja.

Tu smo gdje nas je od početka vodilo naše temeljno strateško usmjerenje. Najprije kroz distribuciju učili smo o tržištu i brendovima, te smo s tim znanjima ušli u poslovanje s vlastitim robnim markama, jačajući iznova poziciju tržišnog lidera. Na počecima, kao i sama država, borili smo se za svoje mjesto u neizvjesnom okruženju rata, a onda i društveno-političke i ekonomske tranzicije.

Iako sam u posao ušao s iskustvom poslovanja na razvijenom europskom Zapadu, ništa me nije pripremilo na izazove tranzicije. Problemi inflacije, devalvacije, stečajeva kupaca i otpisa dugovanja pratili su naše prve korake u mladoj tržišnoj ekonomiji, ali je to bila i prilika za pionirske korake u dotad nerazvijenim područjima kao što je trade marketing i općenito izgradnja brendova na suvremenim marketinškim i tržišnim principima. Tadašnja fragmentacija trgovine, primjerice, čini se sasvim nevjerojatnom u odnosu na današnju visoku konsolidaciju, a mnogi današnji marketinški alati nisu postojali ni u ideji.

Prateći pomno razvoj tržišta, ne samo našeg, nego i europskog, mi smo razvijali vlastite kompetencije i kapacitete što nam je pomoglo u kontinuiranom rastu i u teškim počecima i u kasnijim krizama. S osnovnom premisom da promjene treba raditi onda kad posao ide najbolje, spremno smo dočekali i veliku financijsku krizu 2008. i posljednju, tekuću krizu pospješenu pandemijom Covida-19.

Gledajući u istom periodu razvoj hrvatskog gospodarstva možemo biti ponosni na današnji status umalo južnoeuropske Silicijske doline koja je, izazovima unatoč, iznjedrila prvake novih globalnih ekonomskih paradigmi kao što su Infobip, Rimac automobili, Infinum, Photomath, Nanobit ili Gideon Brothers, ali s jednakim pravom možemo smatrati da smo, s obzirom na resurse s kojima smo startali prije 30 godina, imali pravo očekivati više, na razini ukupnog ekonomskog razvoja. Iako je svaka administracija od 1991. na ovamo ostavila različite pozitivne tekovine, u ukupnosti ne možemo izbjeći evidentno.

A to je da se u Hrvatskoj cijelo to vrijeme puno više govori o reformama nego što ih se provodi, kao što se i puno se više busa u domoljubna prsa nego što se plaća poreze i poštuje propise. Slična se (ne)briga pokazuje također spram prirodnih dobara, kojih na sreću imamo još uvijek dosta. Kao zemlja s iznimno kvalitetnim temeljnim resursima – ljudima i prirodom prije svega, nismo učinili dovoljno da prve zadržimo i/li vratimo u Hrvatsku, a druge zaštitimo i razvijemo na održiv način.

Kao društvo, nažalost elite prije svih, teško razgovaramo o političkim i ekonomskim programima koji mogu život u Hrvatskoj mijenjati na bolje, pa iznova svjedočimo vraćanju ideološkim trvenjima iz sredine prošlog stoljeća. Čini se stalno da gledamo dvije Hrvatske.

Ne samo politički, nego i ekonomski, i u poduzetništvu. Jednu koja stvara, inspirira, koja je poželjan poslodavac i vuče naprijed, i drugu koja vuče zemlju na dno ljestvice konkurentnosti, ne razmišljajući o budućnosti, koja ruši perspektivu, a često i nadu za nove generacije.

Bilo bi dobro da ovu značajnu obljetnicu iskoristimo za konstruktivnu rekapitulaciju i danas kao punopravna članica Europske unije te zemlja s još uvijek dovoljno potrebnih resursa smirimo umjetno narasle strasti, realno sagledamo stvari i iskoristimo sav raspoloživi kapital da krenemo ubrzano put bolje budućnosti.

Komentirajte prvi

New Report

Close