Vlasnik i direktor tvrtke Zarja Željko Krolo svjedoči da poljoprivreda nije izvorište samo jadikovki i/ili povod za traktorsku blokadu prometnica, već biznis od kojega se i u Hrvatskoj može udobno živjeti. U samo nekoliko godina Krolo je od poljoprivrednika početnika izrastao u hrvatskoga kralja rajčica, tako ga zovu s obzirom na to da je najveći ovdašnji proizvođač. Krolo se ove godine namjerava svrstati i među malobrojne izvoznike povrća.

Premda se nitko u obitelji nije bavio poljoprivredom, nakon što je u tvrtki u kojoj je prije radio počelo biti “šepavo”, Krolo je odlučio okrenuti se agraru. Hrana je biznis budućnosti, zaključio je i 2002. nadomak Vukovara na parceli površine dva hektara podigao u tom trenutku najsuvremeniji plastenik, u kojemu i danas proizvodi krastavce, godišnje oko 600 tona. Činjenica da je Zagreb velik potrošač, kaže, motivirala ga je da novu investiciju smjesti nadomak metropole. U Dugom Selu 2004. sagradio je staklenik velik dva hektara. Već 2006. širi ga na daljnji 1,5 hektar. O kakvom je objektu riječ ilustrira i detalj – kompjutor otvara 1500 prozora, godišnje samo za plin potroši više od 2,5 milijuna kuna. “U sezoni proizvedemo 1500 tona grapollo i 100 tona mini rajčice. Za tjedan dana kreće prva ovogodišnja berba. Ukupan urod, ne samo rajčica već i krastavaca te jabuka iz vukovarskog voćnjaka na 14 hektara gdje prvu konkretnu berbu od 1000 tona očekujemo ove jeseni. U sljedećih deset godina isporučivat ćemo Konzumu”, kazao je Krolo. Tako stoji u ugovoru koji je nedavno potpisao s tvrtkom Agrofructus, članicom koncerna Agrokor. Povrće koje proizvodi, tvrdi Krolo, kvalitetnije je od uvoznog i cjenovno konkurentnije. Posebno ističe ekološki aspekt proizvodnje koja se u potpunosti odvija u sterilnim uvjetima dok se zaštita biljaka provodi biološkim metodama. Uostalom, dodaje, potrošači su najbolji ocjenjivački sud.

Ne manjka ambicija
To što ne uspijeva proizvesti onoliko koliko tržište traži motivira ga na nova ulaganja. Prošla godina zaključena je uz prihod (bez PDV-a) od 16 milijuna kuna. Krolo očekuje da će 2010. dati proizvodnju vrijednu 20-ak milijuna kuna. Zapošljava 40 radnika i nikada, ističe, nije imao većih problema ni s pronalaženjem radne snage ni s podmirivanjem obveza. Manjih poteškoća znalo je biti dok nije dugoselski staklenik proširio jer, pojašnjava, konkurentna proizvodnja koja ostavlja prostor i za profit moguća je tek u stakleniku iznad tri hektara. Sve investicije podigao je komercijalnim kreditima, ukupno većim od pet milijuna eura. Preko Ministarstva gospodarstva dobio je sufinanciranje kamata za jedan kredit u visini dva posto, dok je na kredit za primjenu novih tehnologija i grad Zagreb odobrio sufinancirane kamate, također dva posto. Za razliku od mnogih farmera koji prozivaju bankare radi nemogućih uvjeta Krolo kaže kako je za njegov uspjeh dijelom zaslužna i Erste banka. Imala je razumijevanja u razdoblju dok dugoselski staklenik nije stao na svoje “noge”. Staklenik namjerava proširiti na još dva hektara. Planirao je završiti ga lani kako bi već u siječnju posadio rasadnice mini rajčica, čija je berba također trebala biti za tjedan dana. Međutim, troma državna birokracija još nije riješila građevinsku dozvolu. Na odobreni kredit uredno plaća kamate, glavnicu je reprogramirao. Nada se da će konačno zaživjeti davno obećani Hitrorez te da će državne institucije doista postati servis poduzetnicima. Ambicija mu ni dalje ne manjka, s bankarima pregovara o novom ugovoru iz kojega u Vukovaru treba niknuti hladnjača za voće i povrće kapaciteta 5000 tona. Očekuje da na račun Zarje uskoro stigne barem dio od šest milijuna kuna na koje ima pravo kroz kapitalne potpore za realizirane investicije, a koje je odobrilo Ministarstvo poljoprivrede.

“U svibnju putujem za Španjolsku. Ne zbog uvoza, već izvoza rajčice. Prvu pošiljku trebao bih otpremiti još ovoga ljeta”, kazao je Krolo. Za povrtno-voćarski model odlučio se zato što u takvoj kombinaciji nema praznog hoda. Jedan segment nadopunjuje se drugim i daje kontinuitet i kod proizvodnje i kod prihoda. Na otvaranje granica, nakon što Hrvatska postane punopravna članica EU, ne gleda sa strahom. Osim što se po naravi svrstava u “klasu” optimist, ističe Krolo, sve projekte u koje ulazi podiže prema standardima koje nalaže Unija. Nema voćnjaka bez kvalitetnih sadnica, sustava za navodnjavanje i, naravno, zaštitne mreže za obranu od tuče, ističe. Točno je da takva investicija, iznosi Krolo, ako je riječ o jabukama, po svakom hektaru stoji 60.000 eura, a za kruške čak 100.000 eura. Međutim, takvo ulaganje jamči ravnopravnu tržišnu utakmicu s konkurencijom koja već kuca na vrata. Tko nije pripravan, upozorava, bolje da i ne ulazi u proizvodnju. Vjeruje da su “sibirske noći”, tako opisuje razdoblje svojedobne nesanice kada je slagao projekcije kako svladati probleme i podmiriti obveze, otišle u povijest i više se neće ponoviti. Stalnom edukacijom, provedbom zahtjevnih normativa i stalnim nadzorom proizvodnje uz angažiranje savjetnika iz Austrije i Nizozemske svladao je prepreke na koje nailazi svaki početnik. “Država i bankari morali bi sinergijski plasirati na tržište poticajnije kreditne linije. Kada je riječ o investiranju u proizvodnju povrća i voća, krediti moraju imati rok otplate najmanje 10 godina uz poček od tri godine, a kamate ne smiju prelaziti 4-5 posto.

Za zemlju 450.000 eura
Uz te uvjete moguće je sagraditi konkurentne, danas nedostatne kapacitete i povećati zainteresiranost za poljoprivredu. S takvim projektima vrlo brzo bismo smanjili trošak uvoza koji je deset puta veći od prihoda što se ostvare na izvozu voća i povrća“, napominje Krolo. Problem je i poljoprivredno zemljište, u pravilu je dosegnulo vrlo visoke cijene i u područjima gdje plodnost tla nije velika. O prodaji državnog zemljišta također se dugo govori. Krolo nije uspio dobiti ni četvorni metar, sve parcele je kupio od privatnih vlasnika. Za 30 hektara platio je 450.000 eura, no u tom iznosu nisu uračunati troškovi koje je imao dok je zemljište pripremio za proizvodnju. I dok su se voćari odavno povezali i osnovali udrugu na nacionalnoj razini, takva koordiniranost još nije stigla ni do razine inicijative među vlasnicima plastenika i staklenika. ”Da imamo udrugu mislim da bi uspješnije komunicirali s državom pri rješavanju problema, ali i lakše nabavljali opremu te repromaterijal. Od bumbara, bitnih zbog oprašivanja, preko rasadnica do komponenti za gradnju staklenika, sve je roba iz uvoza”, zaključuje Krolo.