Potencijal obnovljivih izvora energije u Republici Hrvatskoj, relativno gledano, iznadprosječan je u odnosu na većinu europskih zemalja.

Primjena energije vjetra i Sunca još je u začecima razvoja, biomasa se koristi velikim dijelom u svrhu proizvodnje toplinske energije, dok je hidroenergija već zastupljena u znatnoj mjeri velikim hidroelektranama. Donošenjem niza podzakonskih akata u 2007. Vlada Republike Hrvatske stvorila je zakonsku osnovu za primjenu i poticanje korištenja obnovljivih izvora energije u skladu s ciljevima i smjernicama EU u svrhu smanjenja emisije stakleničkih plinova i ispunjenja obveza potpisanog Protokola iz Kyota. Zadani cilj je do 2010. godine imati minimalno 5,8 posto električne energije proizvedene iz postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije u ukupnoj potrošnji električne energije. Vlada Republike Hrvatske je 2007. na temelju Zakona o energiji donijela Tarifni sustav za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije kojim se određuje pravo povlaštenih proizvođača električne energije na poticajnu cijenu za isporučenu električnu energiju proizvedenu iz postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije. Proizvodnja toplinske energije još nije zakonski regulirana. U ove svrhe biomasa se tradicionalno koristi i trenutno je instalirano 556 MW toplinske snage iz energije Sunca, biomase i geotermalne energije, što uključuje samo industrijske kotlovnice. Uređenje tržišta donijelo je veliki interes investitora za projekte obnovljivih izvora energije. Trenutno je u Republici Hrvatskoj instalirano 103,55 MW postrojenja za proizvodnju električne energije koja koriste obnovljive izvore energije od čega je preko 66 posto (68,75 MW) u vjetroelektranama, 32 posto u malim hidroelektranama i tek mali dio u fotonaponskim sustavima. Zbog tehničkih ograničenja elektroenergetske mreže i specifičnosti hrvatskog elektroenergetskog sustava HEP – Operator prijenosnog sustava (HEP-OPS) je ograničio mogućnosti prihvata snage iz vjetroelektrana na 360 MW do 2010. godine. Razvoj tržišta intenzivirao je ulaganja u proizvodnju opreme i razvoj prvog hrvatskog prototipa vjetroagregata proizvodnje Končar. Izvjesno je da se postavljeni cilj do 2010. godine neće ostvariti. U budućnosti se očekuju veći udio snage instalirane u sustavima za iskorištavanje energije Sunca kao i biomase, što se očekuje jasnijim definiranjem dopuštenih poticajnih kvota i uvođenjem osjetljivijeg sustava poticanja.

Trgovanje emisijama
Republika Hrvatska je u završnoj fazi usklađivanja politike i mjera koje pridonose ublažavanju klimatskih promjena s pravnom stečevinom EU pa se tako priprema i za uvođenje sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova. Za provedbu sustava usvojeni su odgovarajući podzakonski akti, koji reguliraju trgovanje emisijskim jedinicama u Hrvatskoj. Od 1. siječnja 2010. godine uvedena je obveza praćenja, izvješćivanja i verifikacije emisija stakleničkih plinova na razini pojedinih postrojenja, a samo trgovanje emisijskim jedinicama će započeti u trenutku ulaska Hrvatske u EU.U Hrvatskoj su od 2007. godine uvedene naknade na emisiju CO2. Obvezu plaćanja naknade na emisiju CO2 imaju svi pojedinačni stacionarni izvori emisije iz kojih se ispušta CO2 u zrak u količini većoj od 30 tona godišnje. Naknadne na emisije CO2 su za postrojenja obuhvaćena sustavom trgovanja emisijskim dozvolama samo prelazno rješenje, jer će stupanjem u EU bit potrebno ta postrojenja izuzeti od plaćanja naknade na emisiju CO2, kako bi se izbjeglo dvostruko oporezovane. Zbog plaćanja naknade na emisiju CO2, hrvatske energetske tvrtke se natječu na tržištu s tvrtkama koje još uvijek nemaju nikakav oblik poreza na emisiju CO2 (npr. tvrtke iz Srbije ili Bosne i Hercegovine). Nakon priključenja hrvatskih tvrtki EU sustavu trgovanja emisijama, distorzija na tržištu električne energije jugoistočne Europe, ali i ostalih energetskih oblika, postaje još značajnija. Kako bi se to izbjeglo potrebno je što prije uključiti i postrojenja iz zemalja u regiji u EU sustav trgovanja emisijama.

Tržište energetskih usluga
Razvoj energetskih tržišta potiče nastanak tvrtki koje pružaju energetske usluge, prvenstveno gospodarstvu javnom sektoru. Rast cijena energije, ponude novih tehnologija, energetski učinkovitijih uređaja i novih usluga potiču interes kod kupaca energije za energetskom učinkovitošću kod zgrada i postrojenja, i za racionalnijim gospodarenjem energijom. To se u prvom redu postiže putem boljeg korištenja infrastrukture – troškovi usluge isporuke energije su prema procjenama oko 60 do 90% fiksnih troškova samog objekta, fiksne infrastrukture za proizvodnju, prijenos i distribuciju, mjerenja, ispostavljanja računa i vezanih usluga; povećanja energetske efikasnosti uvažavanjem da potrošači traže energetsku uslugu – rasvjetu, grijanje, hlađenje, pogon motora i drugo – prije nego samu električnu ili toplinsku energiju; efikasnija trošila troše manje energije uz jednako djelovanje; tako se smanjuje ekonomska cijena rasvjete, grijanja itd. i bez snižavanja cijene energije.Poveanje izolacije zgrada je najveći potencijal energetskih ušteda – zgrade građene u razdoblju 1945. – 1987. imaju potencijal ušteda toplinske energije od 60 do 70%. Novi pristup smanjenju troškova i povećavanja sigurnosti opskrbe energijom je ugovorno povjeravanje energetike specijaliziranim ESCO tvrtkama (Energy service company operator), koje se pokreću na tržištima s komercijalno značajnim potencijalima kao ekonomski prirodan proces. To je razvijeno na zapadnim tržišta, a u tranzicijskim zemljama – zbog postojeće neefikasnosti energetskog sektora – otvara se veliki prostor za ovu vrstu poslovanja

ESCO tvrtke se formiraju prema određenim funkcionalnim i ugovornim načelima. Razvijeno je ugovaranje prema izvedbi (performance contracting) – osiguravanje ušteda energije za naknadu prema uštedi, te financiranje od treće strane (third party financing) – sredstva za provođenje projekta dolaze vanjske institucije, uz otplatu investicije iz samih ušteda. Prema načinu formiranja, ovisno o komercijalnom interesu, javljaju se ove vrste ESCO tvrtki: ESCO tvrtke koje pružaju usluge za naknadu – tipično inženjering tvrtke specijalizirane za energetske audite, prijedloge rješenja i poboljšanja, a i projektni razvoj, uzimaju veću odgovornost za uspjeh projekta, dobit ostvaruju iz ušteda; pProizvođači/isporučitelji opreme za nadzor i upravljanje – prvobitni ponuđači sustava upravljanja poduzimaju razvoj izvedbene projekte, preuzimaju veću odgovornost za uspjeh projekata, nude brojne ostvarive mjere uštede energije; ESCO čiji je osnivač elektroprivredna organizacija – njihov nastanak je potaknut razvojem DSM programa. To je općenito manje zastupljeno, jer su komercijalni interesi ovdje kompleksniji nego u slučajevima jednostavnijih komercijalnih interesa.

Opcije razvoja
Samo ugovaranje ESCO projekata izlučilo je nekoliko različitih osnovnih tipova ugovora. U ugovaranju sa zajamčenim uštedama, naručitelj financira projekt i provedbu mjera posudbom sredstava od treće strane (banke i dr.) ili leasingom opreme. Samo financiranje je obično u aranžmanu ESCO tvrtke. Nositelj povrata investicije je naručitelj, a ESCO tvrtka to nije ali preuzima rizik ostvarenja zajamčenih ušteda, a ostvarena veća dobit se u principu dijeli.Ugovaranje s podjelom ušteda – ESCO tvrtka financira projekt, bilo iz vlastitih sredstava ili posuđivanjem od treće strane. Tako ona preuzima i rizik uspjeha projekta i rizik kredibiliteta naručitelja usluge, te ostvaruje višu zaradu nego kod zagarantiranih ušteda. Prikladno naručiteljima koji ne mogu ili ne žele preuzeti posuđivanje kapitala. Ugovaranje s otplatom iz ušteda – poseban slučaj ugovaranja s podjelom ušteda, gdje umjesto fiksnih obroka otplate posuđenog kapitala sam raspored otplaćivanja ovisi o razini ušteda – veće ostvarene uštede znače bržu otplatu. Tu je rizik općenito manji nego kod ugovaranja zajamčenih ušteda, a sličan kao kod podjele uštede. Zbog otvorenog pristupa prikladno za projekte čija provedivost jako ovisi o razini troškova, kao u javnom sektoru. “Chauffage” ugovori (franc. chauffage – grijanje) – ugovara se krajnje korištenje energetske usluge, npr. rasvjete na bazi trajanja korištenja rasvjete. Obično se zasniva na dug period (preko 20 god.) i podrazumijeva prenošenje opreme, investiranja i svih pratećih aktivnosti s korisnika na vanjskog pružatelja usluge (outsourcing). Uz razne načine ugovaranja, i sami načini osiguravanja financija koje tvrtka za pružanje usluga u energetici poduzima su raznovrsni i ovise o tipu i veličini tvrtke, odnosima s financijskim institucijama, o tome da li su dio većeg konzorcija, i drugome. Hrvatska je integrirana u međunarodna energetska tržišta, pa se sve promjene na energetskim tržištima reflektiraju i na cijene i količine energije u Hrvatskoj.

Loša regulativa
U dosadašnjem tijeku energetske reforme Hrvatska se opredijelila za koncept otvorenog tržišta u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Osnivanje Energetske zajednice između zemalja EU i zemalja jugoistočne Europe trebalo je pomoći svim uključenim zemljama u harmonizaciji legislative s direktivama EU. Međutim, proces otvaranja energetskih tržišta ide znatno sporije i početkom 2010. godine još uvijek nema nikakvih rezultata, osim dijelom napravljenih institucionalnih promjena. Ključni deficiti koji blokiraju procese otvaranja tržišta su: administrativna kontrola cijena od strane Vlade Republike Hrvatske koja ne omogućava postizanje realne tržišne cijene, pa prema tome i razvoj tržišta te otežava funkcioniranje cijelog sektora; interes za tržište energije u Hrvatskoj je samo na razini veleprodaje; nedovoljno dobro i ponekad kontradiktorno zakonodavstvo; te nezavršen proces restrukturiranja tvrtki iz energetskog sektora. Direktna posljedica svih problema u energetskom sektoru je slabo financijsko stanje svih energetskih tvrtki i njihova nesposobnost za nužan razvojni ciklus. Povećava se uvoz električne energije, a posebno kritično stanje je u elektroenergetskom i plinskom sustavu.

Autor je ravnatelj Energetskog instituta ‘Hrvoje Požar’ i član Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika

ne biraju metu

Tvrtke gube milijune zbog ovoga, a mnoge reagiraju prekasno

ključni rokovi

Istječe ključni rok za kripto industriju – mnoge tvrtke moraju donijeti važnu odluku

Okruženje

Konkurentne cijene
Da bi se ostvarilo konkurentno tržište, potrebno je dosegnuti tržišne cijene energije, ubrzati procese reformi i snažnije investirati u plinski sektor i elektroenergetski. Potrebno je što prije stvoriti zakonodavno, institucionalno i poslovno okruženje da je bavljenjem energetikom isplativ posao. To će pokrenuti sve vrste energetskih tržišta.

Ciljevi EU
Hrvatskoj predstoji vrlo zahtjevno razdoblje u realizaciji ciljeva EU u politici očuvanja klime, a koja će se u energetici reflektirati na zadače u energetskoj učinkovitosti i povećanom korištenju obnovljivih izvora. Od važnosti je da se u taj proces uđe s uspostavljenim energetskim tržištima i realnim ekonomskim cijenama energije. Također je važno da politiku očuvanja klime prati jasna i odlučna politika tehnološkog razvoja.

Zakoni i procedure

Sigurnost opskrbe
Hrvatska je izložena procesima na međunarodnim energetskim tržištima, ali to se u pravilu ne reflektira na krajnjeg kupca energije u Hrvatskoj zbog administrativnog određivanja cijena energije od strane Vlade Republike Hrvatske. Posljedice toga snose energetske tvrtke i ugrožava se sigurnost opskrbe.

Reforma stala
U reformi energetskog sektora stalo se na pola puta i sadašnje stanje ne osigurava razvoj tržišta, najvećim dijelom zbog političke kontrole cijena, ali i zbog nedovoljno kvalitetnih zakona, složenih procedura i nefunkcioniranja institucija pa je dugoročno ugrožena sigurnost opskrbe kupaca energije.