Sa sve većim energetskim zahtjevima koji se postavljaju pred globalizirani svijet, a koje donosi gospodarski razvoj, energetska efikasnost čimbenik je koji se više ne može zanemarivati ni u industrijskim ni u privatnim objektima. Kako je sve što radimo povezano uz neki oblik energije, izuzetno je važno razmotriti kako smanjiti energetske potrebe, a pritom zadržati razinu gospodarske aktivnosti i kvalitetu življenja. Izvori energije tradicionalno su podijeljeni na obnovljive i neobnovljive izvore, a problem je neobnovljivih izvora, fosilnih goriva, što nisu neiscrpni i ne mogu se nanovo iskorištavati. Osim toga izgaranjem fosilnih goriva nastaju štetni plinovi koji onečišćuju okoliš i uzrokuju klimatske promjene. Zbog toga toplinska zaštita i ušteda energije, korištenje obnovljivih izvora energije i zaštita okoliša danas postaju temelj održiva razvoja.

Održivi razvoj
Održiva energija je energetski efikasan način proizvodnje i korištenja energije koji ima što manje štetnog utjecaja na okoliš. Održivi razvoj je onaj koji zadovoljava današnje potrebe, bez ugrožavanja mogućnosti da i buduće generacije ostvare svoje potrebe. Održiva gradnja jedan je od značajnijih segmenata održivog razvoja, a uključuje uporabu građevnih materijala koji nisu štetni za okoliš, energetsku efikasnost zgrada i gospodarenje otpadom od gradnje i rušenja građevina. U kontekstu održivog razvoja, održiva gradnja mora osigurati trajnost, kvalitetu oblikovanja i konstrukcija uz financijsku, ekonomsku i ekološku prihvatljivost. Ako se promatraju emisije tvari koje zagađuju zrak, u sektoru građenja zgrada u Hrvatskoj i Europskoj uniji može se primijetiti rastući trend emisija CO2 uzrokovan povećanom potrošnjom fosilnih goriva. Pod pojmom mjere energetske efikasnosti u obiteljskim kućama te ostalim zgradama podrazumijevaju se djelatnosti kojima je cilj smanjiti potrošnju svih vrsta energije u promatranom objektu, što rezultira smanjenjem emisije ugljikova dioksida uz nepromijenjenu toplinsku, svjetlosnu i drugu udobnost stanara. Kad bi se samo stambene zgrade poboljšale glede enrgetske efikanosti, zahtjevi za količinom dostupne energije znatno bi se smanjili, a to bi za posljedicu imalo manju – ili održivu – cijenu energije te višestruku korist za okoliš. Prosječne stare kuće godišnje troše 200-280 kilovata po četvornome metru energije za grijanje, standardno izolirane kuće ispod 100, suvremene niskoenergetske kuće 40, a pasivne 15 kWh/m2 i manje. Vidimo, dakle, da najefikasnije građevine troše 18 puta manje energije od starih kuća. Na odluku o kupnji stana ili kuće utječe prije svega cijena po četvornome metru, te lokacija, no kupnjom jeftinog, a energetski rastrošnoga stambenog prostora ušteda se vrlo brzo anulira. No rijetko se može doznati nešto više o kvaliteti gradnje i potrošnji energije u kući ili stanu. Dobro izolirana kuća troši manje energije za grijanje zimi te za hlađenje ljeti. Gubitak topline i potrošnja energije po četvornome metru odrazit će se ne samo na mjesečne račune za grijanje i električnu energiju već i na kvalitetu i udobnost stanovanja, kao i na duži životni vijek zgrade.

Oblici zgrada
Uvođenjem energetskih certifikata za zgrade s podacima o potrošnji energije omogućit će se usporedba energetskih karakteristika zgrada. Sve zgrade koje se grade, prodaju ili iznajmljuju bit će certificirane, a podaci o godišnjoj potrošnji energije za grijanje zgrade bit će izloženi ili dani na uvid svim zainteresiranim strankama. Potrebna količina energije u kući ili zgradi ovisi o obliku zgrade, orijentaciji, sastavu konstrukcije i razini toplinske izolacije vanjske ovojnice zgrade te o klimatskim uvjetima. Podatak koji koristimo za proračune, a ovisi o klimatskim uvjetima, jest “stupanj-dan grijanja”. To je umnožak broja dana grijanja i razlike između prosječne unutarnje i vanjske temperature. Tako, primjerice, za kuću na zagrebačkom Griču stupanj-dan grijanja iznosi 2892,4, a za Split 1749,3. Drugi bitan podatak koji nam treba za izračun količine energije za grijanje je koeficijent prolaska topline kroz vanjski građevni dio zgrade. Toplinski gubici kroz građevni element, između ostalog, ovise o sastavu građevnog elementa, orijentaciji i koeficijentu toplinske provodljivosti ugrađenih materijala. Bolju toplinsku izolaciju postižemo ugradnjom materijala niske toplinske provodljivosti, odnosno visokoga toplinskog otpora. Energetskom obnovom starih kuća i zgrada, posebice onih građenih prije 1980. godine, moguće je postići uštedu u potrošnji toplinske energije više od 60 posto. Osim zamjenom prozora najveće uštede mogu se postići izolacijom vanjskog zida. Dodatna ulaganja u toplinsku izolaciju u obnovi već dotrajale fasade kreću se u ukupnoj cijeni sanacije fasade 20-40 posto.

Primjer

Izolacija od 10 cm štedi 81 posto energije
Neizolirani zid od šuplje opeke od 19 centimetara ima koeficijent prolaska topline 1,67 W/m2K. Kroz četvorni metar takvog zida godišnje prolazi 134 do 167 kWh, što znači potrošnju od 16,7 m3 plina po četvornome metru zida. Ako takav zid izoliramo sa 10 centimetara toplinske izolacije, njegov koeficijent prolaska topline iznosi 0,32 W/m2K, što znači gubitak topline od 26 do 32 kWh ili potrošnju 3,2 m3 plina. Jednostavnije rečeno, tih 10 centimetara izolacije predstavlja godišnju uštedu u potrošnji energije za grijanje od čak 81 posto. Vidimo, dakle, da se pametnom gradnjom i sanacijom starih stambenih objekata mogu ostvariti velike uštede.