O problemima i perspektivama zdravstvenih i mirovinskih fondova održan je u Sofiji 21. i 22. listopada skup u organizaciji Zaklade “Friedrich Ebert”. Sudjelovali su predstavnici Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Rumunjske. Predstavnici Srbije su u zadnji čas otkazali sudjelovanje jer se u isto vrijeme u parlamentu vodila rasprava o promjenama u sustavu mirovinske reforme. Sudjelovali su predstavnici Vijeća Europe, regionalnih sindikalnih i poslodavačkih organizacija te akademske zajednice. Cilj je bio usporediti postojeće sustave i pronaći model za dalji razvitak socijalnih funkcija država na ovom području. Predstavnici sindikata, poslodavaca i vlade iz svake zemlje sudionice pozvani su da ocijene stanje i viđenje daljeg razvoja i perspektivu svoga zdravstvenog i mirovinskog sustava. Iz Hrvatske su stigli predstavnici sindikata i poslodavaca, ali nitko uime zakonodavne ili izvršne vlasti. Ponovno se ispostavilo da imamo relativno dobar zdravstveni sustav, daleko iznad sustava u regiji, po performansama, troškovima i deklariranim mogućnostima, ali da tim sustavom nitko u zemlji nije zadovoljan.

Svi su nezadovoljni
Nezadovoljni su korisnici jer tvrde da sve što je prema vladajućima obećano ne mogu dobiti, nezadovoljni su poslodavci jer smatraju da je sustav neracionalan, preskup te u potpunosti neefikasan. Nezadovoljni su i sindikati jer se protive svakoj promjeni koja vodi racionalizaciji sustava te svakom usklađenju prava s realnim mogućnostima. Nezadovoljni su i zaposlenici u zdravstvu jer smatraju da su potplaćeni i da rade previše. Nezadovoljna je i vlada jer se sustav konstantno nalazi u reformi i ne daje očekivane rezultate, a proračunu pričinjava velike rashode. U usporedbi sa zemljama u regiji Hrvatska je doslovno predvodnik. Možemo reći da nas ostale zemlje (možda s izuzetkom dvije članice EU) slijede i preuzimaju naša rješenja. Obujam zdravstvene zaštite sudionika konferencije je, načelno gledano, niži, prava su manja, mirovine su niže. Sustavi su slabije razvijeni. No izdavanja i troškovna opterećenja rada su manja. Svi teže “državi blagostanja”, ali čini se da pod tim terminom ne percipiraju svi jednako. Skupe lijekove koje Hrvatska ima na listama, novu opremu i bolnički standard ne mogu si priuštiti mnogi u regiji. Naše plaće i mirovine, koliko god nam se činile male, najviše su u regiji. S druge strane neke manje zemlje, poput Crne Gore, u nekim su aspektima organizacije, jednostavnim i efikasnim rješenjima napravile znatne pomake. Informatizacija sustava zdravstva koju provodi Hrvatska za većinu je znanstvena fantastika. No svi imaju velike dvojbe o realnom uspjehu i dosegu takve reforme, pogotovo u usporedbi s uloženim sredstvima. Zabrinjavajuća je bezrezervna podrška sindikalnih predstavnika prvom mirovinskom stupu – stupu generacijske solidarnosti, a začuđujuće koliko se loše percipira drugi i treći stup. Sindikalni predstavnici iz regije kao da ne žele percipirati koliko je dobroga donijela mirovinska reforma u svijesti ljudi da moraju štedjeti za svoju mirovinu, sami upravljati barem dijelom sredstava za svoju starost te koji su glavni učinci na tržište kapitala, a samim time i na razvitak gospodarstva. Na sustave kapitalizirane i dobrovoljne mirovinske štednje gleda se s prijezirom jer “tamo neki spekulanti” mogu propasti i ostaviti široke mase bez njihovih dugogodišnjih uplata. Ja nekako volim znati kamo ide moj novac, koliko ga ima i tko i kako njime upravlja. U prvom stupu od svega toga nema ni traga.

Lažni legitimitet
Na moju opasku da mi prvi stup sliči na Ponzijevu shemu ili piramidu nisam dobio zadovoljavajući odgovor. Ponzijeva shema koristila se tisućama puta, od poznatog trenda iz Grosuplja koji je obećavao jeftine automobile koji nikad nisu stigli do Bernarda Madoffa koji je opljačkao sve, od poznatih osoba preko banaka i fondova do mehaničara i seljaka. Definicija Ponzijeve sheme glasi: Piramidalna ili Ponzijeva shema jest vrsta prijevare u kojoj se novac skupljen od gomile kasnijih “investitora” (čitaj: pušača) koristi za isplatu nekih (dakle ne svih) prethodnih “investitora” koji cijeloj prijevari daju prividni legitimitet te privlače daljnje “investitore”. U cijeloj se operaciji ništa ne proizvodi, niti istražuje ili prodaje niti se otvaraju radna mjesta. Jedino se pune džepovi inicijatora cijele prijevare (dr. sc. Zdenko Franjić, NeT, 1998,28) Možda je stvarno vrijeme zapitati se kamo ide naš novac uplaćen u prvi stup? Kako se njime upravlja? Koji su to korisnici i koji iznosi se isplaćuju? Zašto postoje povlaštene mirovne i tko na njih ima pravo? Hoće li biti dovoljno “investitora” koji će isplaćivati nama kad dođemo na vrh sheme? Zašto ne možemo upravljati sredstvima koja uplaćujemo za zdravstvenu zaštitu? Kad generacija današnjih “investitora” 30-godišnjaka počne pobolijevati, hoće li njima imati tko plaćati skupe lijekove i bolničke tretmane? Isplaćivati mirovine i invalidske naknade? Možda je ova shema podržana zakonom i odobrena od vladajućih u većini država koji primjenjuju sustav generacijske solidarnosti, ali svejedno previše se uklapa u definiciju koja nas je toliko puta ostavila praznih džepova. Doprinosi koje plaćamo gube osnovni smisao i postaju sličniji porezima. Sve se manje vidi protučinidba koju uplatitelj dobiva za te doprinose. Ljudi ih percipiraju kao nešto što im se oduzima, a ne kao svoje sudjelovanje za svoju mirovinu ili zdravstvenu zaštitu. Ne treba ih kriviti. Nažalost vide da njihove doprinose koriste drugi, a oni se moraju nadati da će takav sustav trajati barem još 30-40 godina. Moj zaključak je da se za mirovinu i zdravstvo pored sva tri stupa moram pobrinuti sam. Nekako mi ti stupovi ne izgledaju poput onih na Akropoli koji stoljećima stoje uspravno.

Saša Cvetojević, predsjednik HUP – Udruge ljekarnika