Mjesec svibanj osim što je tako brzo došao i gotovo završio, donio je mnoštvo zanimljivih događaja na ovoj našoj, domaćoj ekonomskoj, ali i političkoj sceni. Iako u ovom uvodniku ne priliči komentirati političke događaje, ipak ću se nešto kasnije upustiti u taj pothvat, naravno kroz prizmu gospodarskih interesa.

Najprije nekoliko riječi o trima velikim događajima i jednom posjetu: Danu poduzetnika, Skupštini EBRD-a i Konvenciji izvoznika, te posjetu izaslanstva MMF-a. U svega desetak dana održana su tri vrlo važna, svaki na svoj način, gospodarska skupa. I na svakom od njih, kao i u izjavama predstavnika MMF-a, dominirale su poruke kojima se u osnovi daje potpora Vladinu programu gospodarskog oporavka, ali se na svakom od njih mogao iščitati i poziv za još smjelijim potezima kojim bi se smanjila javna potrošnja. Nerijetko se u izjavama moglo pronaći i pozive za dubokim promjenama u Vladinim gospodarskim politikama kojima bi se povećala gospodarska aktivnost i intenzivirao izvoz. Kad je riječ o Vladinu programu ekonomskog oporavka, moglo bi se reći da on ulazi u svoju drugu, mnogo težu fazu. U početnoj je fazi više bilo riječi o javnom predstavljanju programa, odnosno pridobivanju opće javne potpore, uglavnom za nužne rezove u pretjeranoj javnoj potrošnji. I moglo bi se reći da je na deklaratornoj razini ta podrška pristigla s brojnih strana, uključujući i poduzetničke izjave. Bez obzira što bi se dio te potpore mogao svesti pod formulu s “ozeblim suncem”, činjenica je da nam je zemlja vrlo zrela za veliko pospremanje i da se ono neće moći provesti bez velikih odricanja. I to je sve rečeno, odnosno komunicirano sa svih govornica s kojih je predstavljan sadržaj programa.

Primjena
Sad nastupa druga faza, odnosno početak primjene pojedinih mjera. E tu bi deklaratorna podrška mogla doći na kušnju. Mogla bi zapeti. U tom svjetlu promatram i najavljeni izlazak sindikata iz GSV-a. Ono što je za ovaj trenutak važno reći, i što mi u HUP-u stalno ponavljamo, jest da ovo vrijeme i uvjeti zahtijevaju mudrost svakoga od nas. Ta mudrost podrazumijeva dugotrajne i nimalo lagane razgovore o problemima, argumentirano raspravljanje i dogovaranje o načinima rješavanja problema. Međusindikalna utrka za članstvo, ali i latentni sukob između sindikata javnog i privatnog sektora stvara takav opći okvir u kojemu je ta mudrost važnija nego ikad prije. A sada i o najavljenoj političkoj temi. Riječ je o postizanju dogovora o ustavnim promjenama između lidera dviju vodećih hrvatskih stranaka. Razgovori su trajali mjesecima, bilo je vrlo teških riječi i nadmudrivanja, ali je na kraju u interesu dovršetka pregovora o ulasku u EU postignut dogovor. Ma naravno da nije ovo mjesto da se raspravlja o demokratičnosti postupka utvrđivanja prijedloga ustavnih promjena, kao ni o tome tko je dobio, a tko izgubio tim dogovorom. U svakom slučaju, naglasak je na dogovoru. Hrvatska je pred vratima EU i za prelazak praga nužan je dogovor političkih elita o promjenama nekih ustavnih rješenja (kako radi usklađivanja s pravnom stečevinom, tako i radi rigidne referendumske klauzule). E sad idemo vidjeti kakve veze ima taj dogovor s ovim našim prirodnim okruženjem – gospodarstvom. Prije sedam mjeseci vodstvo HUP-a je pod pritiskom težine gospodarske situacije predlagalo opći društveni dogovor o nužnim gospodarskim promjenama. Predlagali smo da se, imajući na umu gospodarsko stanje, a zbog budućnosti zemlje, političke elite dogovore o programu ekonomskog oporavka i o sadržaju sveobuhvatnih društvenih promjena. Još smo rekli da je gospodarstvo u stanju koje zahtijeva Vladu gospodarskog oporavka. Jer kao što smo tada govorili, tako i sada kažemo: nema prečeg cilja od budućnosti zemlje.

Gospodarski suverenitet
A bez gospodarskog oporavka zemlja neće uspjeti sačuvati gospodarski suverenitet. Pa ako se mogao postići dogovor o ovom važnom pitanju ustavnih promjena (zbog ulaska u EU!), pitam sada političke elite zašto se ne mogu dogovoriti o potrebnim gospodarskim i društvenim promjenama (zbog budućnosti zemlje!). Taj zahtjev nikako ne znači oprečan odnos prema ulasku zemlje u EU. Naprotiv. On je podrška ulasku zemlje s osnaženim gospodarstvom u zajednicu europskih zemalja. Taj zahtjev nije oprečan ni realizaciji programa gospodarskog oporavka. On ga čak osnažuje. Jer nema dubokih i korijenitih promjena bez velike podrške, kao što nema velike podrške bez velikog dogovora. Kako stojimo u usporedbi s drugima, jedino tako možemo znati kakvi jesmo, pokazuje ljestvica konkuretnosti naše zemlje. A ljestvica konkurentnosti govori da smo sve slabiji. Da smo se vratili na razinu konkurentnosti iz 2006. godine. Ma koliko god imali rezervu prema različitim ljestvicama (na kojima u pravilu ne stojimo baš dobro i u posljednjih dvije godine obično imamo lošiji plasman od onoga prethodnog), ti nam podaci mogu biti indikativni. Zato i pitam, gospodo političari, može li novi dogovor?! Mi smo za!

mr. sc. Bernard Jakelić, v. d. direktora HUP-a