Većina analiza prošlogodišnjih zbivanja na svjetskim tržištima kapitala započinje brojkama koje potvrđuju više ili manje uspješnu godinu za dionice, pri čemu tokijska burza redovito zauzima istaknuto mjesto. Što nimalo ne čudi, budući je još sredinom svibnja Nikkei 225 indeks dosegao dno, da bi do kraja godina svojim poklonicima upriličio spektakularnih 50 posto rasta, zaključivši najuspješniju godinu od 1986. iznad ključne psihološke razine od 16.000 bodova. Bila je to za Japan definitivno godina pozitivnih trendova, kako u gospodarstvu, koje se polako (ali sigurno) oslobađa okova deflacije i višegodišnje recesije, tako i na političkoj sceni, koju je obilježila potpuna afirmacija premijera Koizumija, nakon kockanja s povjerenjem birača raspisivanjem prijevremenih parlamentarnih izbora. Zbog čega je moguće povući paralelu s Njemačkom, gdje je stabiliziranje političke scene, u ovom slučaju stvaranjem “velike koalicije?, također djelovalo vrlo inspirativno za investitore. Frankfurtski je DAX 30 ostvario rast od 27 posto, nadmašivši i Pariz i London, a igrom sudbine, u priču se odlično uklopio i burzovni operater Deutsche Borse (tek jedan u nizu svijetlih primjera), udvostručivši vrijednost dionica u prošloj godini. No da se samo na kratko vratimo u Japan – zvijezde prošlogodišnjih zbivanja definitivno su bile dionice financijskih institucija, koje izlaskom iz gospodarske krize zasigurno čeka svijetla budućnost.

Korak ispred Frankfurta bio je Zurich, gdje su indeksi ubilježili rast od oko 35 posto, zahvaljujući odličnoj izvedbi dionica dvaju vrlo traženih sektora – bankarstva i farmaceutske industrije. Neprikosnoveni trojac potonjeg predvodio je Roche (+46 posto), kojega je u orbitu izbacila ptičja gripa i lijek Tamiflu, a odličnu sliku upotpunili i Novartis (+21 posto) i Serono (+40 posto). Prvi kao inicijator nekolicine zapaženih akvizicija, a drugi upravo kao potencijalna akvizicija koja bi već početkom ove godine mogla postati plijen nekog od globalnih lidera u sektoru. I makar je sektorska konsolidacija, odnosno, val preuzimanja i spajanja, poslužio kao iznimno bitan impuls optimistima, izazivajući u nekim slučajevima i vrtoglavi rast cijene potencijalnih meta za preuzimanje, jedna druga vrsta konsolidacije zapravo je odgovor na naizgled neobjašnjivu dilemu. Pitanje glasi – kako to da europske kompanije uživaju veliko povjerenje investitora (i adekvatan rast cijene dionica) u trenutku kada se gospodarstvo u regiji tek budi iz stagnacije (ili čak recesije)? Odgovor je zapravo jednostavan – restrukturiranje i racionalizacija poslovanja, koja ne otvara nova radna mjesta (sasvim suprotno) i ne proizvodi viši životni standard, ali stvara novu vrijednost za dioničare, bilo da je riječ o prodaji non-core aktive ili pak drastičnom smanjenju troškova. Tako je primjerice Munchen Re, drugi po veličini svjetski reosiguravatelj, prodajom vlasničkih udjela (poput onoga u HVB Group), ubilježio rast identičan tržišnome prosjeku (uobličenom u kretanje DAX 30 indeksa), unatoč lošoj poslovnoj godini (za sektor u cjelini) i katastrofalnim učincima razorne sezone uragana. Nešto bolji rezultat ostvario je pak Volkswagen, najavljujući masovna otpuštanja kako bi se uspješno uhvatio u koštac sa žestokom konkurencijom (bilo domaćoj, ili ono, sve agresivnijom, iz Azije) i zabrinjavajućim padom profitnih marži. Uostalom, veći i sama upornost i determiniranost čelnih ljudi spomenutih kompanija (i mnogi drugih) da svojim dioničarima isporuče obećane ciljeve zaslužuje nekakvu nagradu.

Wall street razočarenje godine

Definitivno jedno od najvećih razočaranja prošle godine, koje niti naftaši, a niti brojne druge dionice metals & minerals sektora nisu uspjele značajnije ublažiti. Razloge očajne izvedbe američkih burzovnih indeksa, od koji su neki, poput Dow Jones Industrialsa, zabilježili čak i pad vrijednosti, u velikoj mjeri treba tražiti u odličnoj izvedbi azijskih i europskih tržišta kapitala. Drugim riječima, ogromne količine kapitala jednostavno su promijenile destinaciju, tražeći priliku u regijama koje za sada, za razliku od SAD, nisu opterećene restriktivnom monetarnom politikom. U svakom slučaju. vrlo brzo ćemo imati prilike vidjeti je li uzlazan ciklus kamatnjaka, koji se evidentno bliži kraju, i jedini razlog zaostajanja američkih za europskim i azijskim dionicama.