Skupo, a?“, nacerio mi se konobar dok sam birao koje od petnaest ponuđenih točenih piva ću naručiti.
”Molim?“, pitao sam začuđen.
”Sad vam je sve preskupo…“
”Ma o čemu vi to govorite?!“
”Vi niste odavde?“, pitao je, po naglasku shvaćajući da podbada krivog čovjeka.
”Nisam.“
”A niste ni bankar?“
”Nisam.“
”Onda se ispričavam“, reče pokunjeno, ali smjer razgovora nije promijenio. Odmah se razvedrio brbljajući o očito omiljenoj temi. ”Šteta što niste bili ovdje na dan propasti Lehmana Brothersa i AIG-a, da zajedno uživamo u strahu i očaju bankara. Da ste ih samo vidjeli tog dana! Živi mrtvaci… Jučer sam slušao kako se neki nesretnik žali kolegama da je morao prodati Ferrari, a tek ga je kupio. ‘Jadan’ čovjek, tako mi je žao zbog njega, težak je život bez bonusa, u stalnom strahu od otkaza… Kao ova trojica”, pogledom mi je pokazao tipove koji su izgledali kao da znajući da su krivi na sudu čekaju presudu.

Konobari, prodavači sendviča, policajci, kolporteri, trgovci, svi koji opslužuju zaposlene u šesto banaka stisnutih na četvornoj milji londonskog Cityja likuju. Najbolji među investicijskim bankarima nekoć su znali zaraditi i milijun funta na mjesec ili čak za jedan jedini dan, a tisuće i tisuće zarađivale su toliko na godinu. Za popodne ili večer trošili bi godišnju konobarovu plaću. Bahatili su se, pa Slovaku s kojim sam razgovarao ni nepristojno visoke napojnice, koje nije odbijao, nisu bile drage. Bile su slatko-gorke. Trojica pogledom pokazanih tiho su pričali o analizama koje su im tog jutra prezentirali šefovi. Izgleda da u 2009. godini slijedi otpisivanje još 1000 milijardi dolara, na ime neneplativih dugova po kreditnim karticama i drugim potrošačkim kreditima. Novi otpisi, dakle, i nova otpuštanja bankara. Ni klinac koji je dijelio letke za team building učenja kuhanja nije odolio. “Stojim ovdje dva sata i podijelio sam desetak letaka. Nije njima ni do čega. A možda bi im bilo bolje da uzmu letak. Ne zbog team buldinga. Dobiju li otkaz, možda otkriju da kuhar i nije tako loše zanimanje”, reče momak zlurado.

Oslobađajuća presuda
Stotine tisuća, istina, boje se za svoja radna mjesta, ali stotine tisuća krizu su doživjele kao olakšanje. Recimo, ove iz Lehman Brothersa i nakon propasti smatraju najboljim investicijskim bankarima na svijetu. Ne samo to, reputaciju su njegovali i pazeći da nose najskuplje, pa njihovi kolege kažu da ih se može prepoznati po odijelima; oni su najbolje odjeveni ljudi u Cityju i na Canary Wharfu. Uhvaćeni u mlin grozničavog zarađivanja kao hrčak u koloturu u kojoj trči na mjestu, gubili su zdravlje nemajući snage odlučiti prestati raditi. Jednostavno, nisu znali reći ‘ne’ novim i novim milijunima iako su imali i previše, a kamo li dovoljno za dvadeset generacija. Bez obzira što je bilo mnogo suza, mnogi su propast banke primili kao oslobađajuću presudu. “Ti ljudi konačno će se naspavati. Neki i prvi put nakon deset godina”, reče jedan od mojih sugovornika. “A već sutra, ako to žele, mogu raditi gdje hoće!” Prije nego što je banka i službeno propala, znajući što slijedi, head hunteri su se otimali za dečke iz Lehmana Brothersa. Život je to koji bi se čovjek poželio samo ako je posao plaćen besramno, nemoralno dobro. Ne smeta li im debljanje, ustaju oko osam. Žele li dobro izgledati, od pola sedam rjeđe plivaju ili joggiraju po ulicama, češće u fitnessima u novogradnjama u kojima žive trče na pokretnoj traci ispred koje je ekran velike dijagonale, a na njemu Bloomberg ili CNBC. Zvuk vrlo glasan, da im zbog toptanja nogu slučajno ne promakne koja riječ više ili manje razvikanog analitičara. No, dok se ujutro na koliko-toliko svježim licima vide samo brige, popodne se samo po odjeći razaznaje da nisu rudari, nego bankari. Izmoždeni, izgledaju poput radnika brodogradilišta ili rudnika pred zatvaranjem; odlaze kući strahujući da će ih idući dan ujutro čekati otkazi.

“Sve je to imalo smisla dok je bilo bonusa”, kaže snuždeni bankar. “Plaćanje stana tisuću funta na tjedan, ujutro prije posla ekspresni ham&eggs, sendvič s kavom u pauzi za ručak i rintanje do kraja radnog vremena, uglavnom oko osam ili devet na večer, pa nekoliko piva prije spavanja. I tako dan za danom, godina za godinom, ali bar si znao zašto to trpiš. Nekoć je City bio zlatni rudnik, a sad… Kako bonusa više nema, mnogi se od nas pitaju što nam to sve treba i razmišljaju o napuštanju posla.” Slom tržišta kapitala i recesija postali su celebrity. Osvojili su se čak i naslovnicu besplatnika Londona Papera, a kamo li Evening Stara. Vijest da je funta na najnižoj razini u posljednjih pet godina probila se na treću stranicu novina koje inače žive od cipela i haljina zvijezda pobijedivši po zanimljivosti Posh Spice i Beckhama. City su deseci, stotine tisuća depresivnih, slomljenih ljudi. Na Canary Wharfu su ipak bolje volje. Osim što prepričavaju autoironične forwarduše koje su čitali, pauzu za ručak ne iskoristivši za izlazak na objedovanje energetske bombe, već su samo predahnuli u uredu, voljni su podijeliti anegdote muke s namjernicima. “Vidiš ovaj neboder”, pokazuje trejderica na Reuters Plazi, “developer ga je iznajmio Lehmanu Brothersu. Fantastičan klijent, fantastičan ugovor. I da si baš ništa ne bi mogao prigovoriti iako je kristalno jasno da Lehman Brothers ne može propasti, da si baš ništa ne bi mogao prigovoriti, developer odluči raditi sve po knjizi, baciti nešto novca kroz prozor i ipak osigura ugovor. Razumiješ, nema šanse da Lehman propadne, ali ipak će osigurati ugovor. Smiješ jednom pogađati kod koga je osigurao!”
“AIG?”
“Da, da! Da! AIG!”, prasne trejderica u smijeh. “Potpišeš ugovor s Lehmanom, osiguraš ga u AIG-u i sve to ode k vragu. Kakva vremena…”
Po brzini hoda stanovnika metropola maltene možeš znati bruto proizvod po stanovniku. Ne kvalitetu života, ali bruto proizvod da. Gdje danima ne vidiš šetača, gdje svi samo jurcaju i jurcaju, dobro se zarađuje. London je bio grad u kojemu svi uvijek žure, gdje malaksali stoje uz desni rub pokretnih stepenica da bi žilaviji pokraj njih mogli trčati da im ne pobjegne vlak u podzemnoj, bilo da bi stigli obaviti još posla, bilo da poslu otmu poneku minutu odmora više. No sad i na Canary Wharfu, mjestu na kojem je vrijeme doista novac, ima mnogo šetača. Turisti se dolaze naslađivati tužnim bankarima, pa čak i školske ekskurzije! S predodžbom o golemim zaradama investicijskih bankara ljudi se ne mogu načuditi zašto ti tipovi u elegantnim odijelima ne jedu u restoranima i na teresama, nego sendviče nose u vrećicama i pojedu ih stojeći, ili na klupama, a hrana koja se pojede u restoranu ili na terasi je samo funtu skuplja od one što je poneseš van.

Osvrt na Hrvatsku
“Prije sam ručao po restoranima, sad vani. Ne mogu objasniti zašto”, kaže čovjek s kojim sam podijelio klupu.
“Pokušajte. Zašto je funta odjednom tako vrijedna?”
Okrenuo se na svoju stranu klupe.
Čekajući društvo, u baru sam slušao razgovor dvojice trejdera.
“Vidi Gazprom. Danas je završio na P/E 2,6.” Hm, Gazprom na 2,6, a Ina na P/E oko 15, mislio sam u sebi.
“Da, samo Rusi su to, nikad ne znaš kako će investitori proći…”
“Nego, reci što misliš, kamo ide cijena nafte?”
“Mislim da kratkoročno ide na 50.”
“Ne i niže?”
“Hm, s naftom na 50 ruski rast bio bi ograničen na samo 0,2 posto, dok je s naftom na 40 dolara Rusija u groznoj recesiji…”
“Kako gledate na Hrvatsku?”, ne baš pristojno uključio sam se u razgovor.
“Kako sudbina industrija ovisi o cijeni nafte, proučavam kako bi zemlje poput Ukrajine, Poljske, Češke, rastuća tržišta jugoistočne Europe, mogla diverzificirati svoje ekonomije po uzoru na Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku, da ne nabrajam dalje”, reče, ispostavilo se, analitičar tržišta Rusije, Ukrajine, Kazhstana…
“Kako da male zemlje, s malo resursa, diverzificiraju ekonomije? Ne bi li njihov jedini spas prije bio dostizanje perfekcije u ono malo industrija za koje imaju predispozicije?”, pitao sam.
“Teško pitanje. Male ekonomije vjerojatno upravo to i pokušavaju, ali pogledate li koji su ključni čimbenici gospodarskog outputa, vidite da u većini zemalja svijeta, u nekima i sedamdeset posto GDP-a, čini naftni biznis. Hoću reći da orijentacija na nekoliko industrija, pa makar oslonac bila i nafta, može biti vrlo opasna. Zato pitanje kako diverzificirati proizvodnju nije samo ekonomsko, nego i političko. To je pitanje obrazovanja, ekonomske politike. Što se tiče zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, u njima su ulagači izvrgnuti stalnom riziku da će im imovina biti oduzeta, a takva ‘klima’ ne pogoduje investiranju. Pa da tog rizika ni nema, ostaju još mnoge prepreke snažnijem ulasku kapitala u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, Srednje i jugoistočne Europe. Diverzificiranje ekonomije bilo bi znatno lakše provesti ako kapital ne bi morao preskakati i zaobilaziti prepreke koje mu ne bi smjele stajati na putu.”
Tko o čemu, mi Hrvati o korupciji. Tko o nama, taj isto o korupciji.
“Možemo li barem smatrati da se više ne trebamo bojati inflacije?”
“Što se inflacije tiče, tu imamo dobrih vijesti. Konačno vidimo svjetlo na kraju vrlo dugog tunela, 2009. mogla bi nam donijeti deflaciju. Cijena nafte i svih sirovina oštro padaju, što će blagotvorno utjecati na zarade. Kako strah od inflacije jenjava, tako će centralnim bankama biti mnogo lakše odlučiti smanjivati kamatne stope, što se upravo zbiva i što smatram nužnim.”

Vikend-liječenje
“Ako ne inflacija, što nas treba brinuti?”
“U posljednjih nekoliko tjedana solventnost, likvidnost banaka bila je razlog za veliki strah. Ekonomija se zasniva na kreditu i povjerenju. Kao što živa bića dišu zrak, ekonomije dišu kredit. Nesposobnost banaka za kreditiranje stvara mnogo problema. Možemo samo gledati što će centralne banke činiti da stabiliziraju financijski sustav. Rizik od globalne recesije vrlo je visok. Na kratki rok, rezanje kamatnih stopa je nužno, ali ne i dovoljno. Srednjoročno, trebat će pobijediti nevoljkost ulagača da riskiraju, to jest treba pobijediti volatilnost i vratiti povjerenje. Korporacije još i mogu dobiti kredite, ali oni su vrlo skupi. A dugoročno treba pobijediti recesiju.” Tu sam mu već počeo ići na živce, ipak je bio petak, na večer, vrijeme za razuzdanost. Tog petka Goldman Sachs je objavio da u Londonu otpušta 600 ljudi. Britanci su izumitelji igre riječima, pa su bankari, spuštajući se u restorane i barove, zabrinuto gledali naslove “Goldman sucks!”. Gdje god ušao, iz žamora i kucanja čašama se probijalo “Goldmam Sachs, Goldman Sachs”… Našli se s prijateljima i kolegama u restoranima ili barovima, sve što investicijski bankari posjete petkom na večer pretvore u bar. Piju tako brzo da pipničari ne stignu oprati čaše prije iduće narudžbe, pa iako si na šanku prvi na redu, ponekad piće čekaš i deset minuta, a izgleda da su arhitekti Canary Wharfa skladišta projektirali podcijenivši alkoholičarsku moć gostiju. Koje god pivo ili vino odabrao, od šest do osam ili devet piješ što ti je po volji, a nakon devet ili najkasnije deset ‘zamjenska’ pića. Subotama se liječe od petka, da bi se idućeg petka liječili od radnog tjedna. Da im se ne gadi zbog ponedjeljka, nedjelja bi bila jedini dan za život u najplemenitijem smislu riječi.