Ljubljanska banka nije isplatila svoje stare štediše iz Hrvatske, već su oni namireni prodajom osječke nekretnine bivše banke u ovršnom postupku, tvrdi odvjetnik hrvatskih štediša Milivoj Žugić za Poslovni dnevnik opovrgavajući tako tekst objavljen u jučerašnjem broju slovenskog poslovnog dnevnika Finance. U tekstu stoji kako je nakon 15 godina natezanja po medijima i sudovima stara Ljubljanska banka isplatila devizne štedne uloge trideset i trojici hrvatskih štediša, među kojima su čak i dvojica Hrvata koja su banku tužili Europskome sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Informaciju je navodno potvrdio i direktor stare Ljubljanske banke Bojan Ožur. Kako je rekao, “ulozi su dvojici štediša koji tuže banku isplaćeni nakon što su oni u Hrvatskoj iskoristili sva pravna sredstva koja su im stajala na raspolaganju, dok treći nije isplaćen jer nije iskoristio ista sredstva pa po ocjeni banke o njegovu slučaju Europski sud za ljudska prava ne može odlučivati”.
Vijest o isplati potvrdio je zagrebački odvjetnik Milivoj Žugić, koji zastupa i dvoje hrvatskih štediša pred Europskim sudom. On kaže kako su njegovi klijenti isplaćeni još u srpnju, no tada, kaže, nije htio tu vijest plasirati u javnost, no nikako mu, dodaje, nije jasno zašto slovenski mediji u ovom trenutku plasiraju takve informacije u javnost misleći pritom na tvrdnje da je spomenuta Banka isplatila hrvatske štediše.

Dražba u Osijeku
“To je notorna laž. Tridesetak štediša namireno je u ovršnom postupku, odnosno prinudnim namirenjem pri prodaji nekretnina Ljubljanske banke u Osijeku”, tvrdi Žugić. On je osobno, uime štediša, ishodio upisivanje založnog prava kao i prodaju zgrade kada je uspio dokazati da je nekretnina u Strossmayerovoj ulici veličine 625 kvadrata u vlasništvu slovenske banke. Zgrada je prodana na javnoj dražbi prije manje od dvije godine za 3,9 milijuna kuna. Mogućnost da se štediše Ljubljanske banke naplate ovrhom, odnosno prodajom njezine imovine u Osijeku, otvorio je krajem 2003. Vrhovni sud Republike Hrvatske, a odvjetnici koji zastupaju štediše izjavljivali su tada da su nakon Osijeka na redu i drugi gradovi, prije svega Zagreb, Pag, a spominjao se i Zadar.
“Dakle, njih nije namirila banka, niti Slovenija, već kupac zgrade bivše Ljubljanske banke u Osijeku. S kojom svrhom slovenski mediji ovo sada objavljuju, doista ne znam”, ističe odvjetnik Žugić i dodaje kako se nada da će Općinski sud u Osijeku uskoro dopustiti i dražbu druge zgrade na Trgu Ante Starčevića u Osijeku iako za nju dosad nije bilo zainteresiranih.

Nova Banka
Zastupajući dvoje hrvatskih štediša, koji su sada izgubili osnovu za tužbu, kako piše Finance, Žugić je Europskom sudu za ljudska prava 1996. tužio Sloveniju tražeći da izmijeni ustavni zakon kojim je 1994. godine samo svojim državljanima, štedišama Ljubljanske banke, zajamčila isplatu devizne štednje. Ustavnim zakonom osnovana je Nova Ljubljanska banka na koju su prebačena sva potraživanja i imovina stare LjB. Slovenija je u međuvremenu objavila da neće priznati odluku nijednog suda s područja bivše Jugoslavije vezanu za potraživanja od LjB. Informaciju da Ljubljanska banka nije podmirila štediše već je to presudom omogućio hrvatski Vrhovni sud potvrdio je i drugi pravni zastupnik stediša Ljubljanske banke, Božidar Vukasović u Trstu.

HNB: Stavovi o puštanju slovenskih banaka na tržište jasni

U Hrvatskoj narodnoj banci jučer se nisu posebno očitovali o informacijama o slovenskim stajalištima vezanim uz Ljubljansku banku i hrvatske štediše. S jedne strane, sudske postupke u pravilu ne komentiraju. A u vezi s dan prije iznesenim službenim stajalištem Slovenije kojim se ističe ustrajanje na tome da Hrvatska tijekom pregovora s EU omogući slobodno poslovanje slovenskih banaka na hrvatskom tržištu ‘bez uvjetovanja toga rješavanjem pitanja hrvatskih štediša’ u HNB-u kažu tek kako je stav hrvatske središnje banke o tome otprije poznat i posve jasan. Slovenska stajališta začinjena su i zajedljivim opaskama o selektivnom pristupu Hrvatske (po nacionalnoj osnovi) u vrijeme rješavanja problema štediša LJB početkom devedesetih. Iz iznesenih stavova slovenskog Ministarstva vanjskih poslova prilično se jasno naslućuju i instance na kojima će se dalje rasplitati ta pitanja. Može se samo zamišljati koliki bi uteg Hrvatska imala i prije, a kamoli s početkom pregovora na putu prema Europskoj uniji da je Zagrebačka ili Privredna banka učinila slovenskim štedišama u svojoj slovenskoj filijali (ne ni zasebnoj tvrtki, banci kćeri!) ono što je Ljubljanska banka hrvatskima.
Točnije, da su hrvatski parlamentarci donijeli ustavni zakon kojim bi se blagoslovilo ignoriranje obveza koje proizlaze iz odnosa banaka i njihovih štediša na način i s posljedicama kako je učinila Slovenija omogućujući osnivanje Nove ljubljanske banke s preuzimanjem imovine (potraživanja) stare banke, kojoj su pak ostavljeni samo dugovi.
(J.D.)