Vukovar i Pula već su dulje vrijeme najskuplji gradovi u Hrvatskoj. Prema sindikalnoj košarici, Vukovarci za mjesečne troškove moraju izdvojiti oko 700 kuna više od Zagrepčana ili 900 kuna od najjeftinijeg Varaždina. Situacija je još gora kad se zna da je prosječna plaća u gradu na Dunavu samo 3500 kuna, dok je u Zagrebu oko 6000 kuna. Zasad jedini relevantan pokazatelj koliko je skup život u hrvatskim gradovima je potrošačka košarica Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) koja pokazuje minimalne mjesečne troškove četveročlane obitelji. Međutim, i ona se treba uzeti sa zadrškom jer sindikalisti polaze od pretpostavke da obitelj nema osobni automobil te živi u vlastitom stanu. Ali i tako okrnjena košarica daje zanimljive, a za neke gradove i alarmantne rezultate. Prije svih to se odnosi na Vukovar. Grad s najvišom stopom nezaposlenosti u državi, preko 28 posto, i jednom od najnižih prosječnih plaća od samo 3500 kuna, već pune dvije godine je drugi najskuplji grad u državi iza Pule.

Samo dva centra
Prošli mjesec Vukovarci su bili primorani isplatiti 6984 kuna kako bi zadovoljili minimalne životne potrebe. Troškovi bi im bili još veći da u gradu imaju kinodvoranu jer sindikalisti u svojoj asketskoj košarici pod kategorijom – kultura – podrazumijevaju jedan obiteljski odlazak u kino, čitanje jednog mjesečnog časopisa i jednog dnevnog lista svaki dan. Glavni krivac zbog čega je grad na Dunavu visoko na ljestvici najskupljih gradova je prehrana. Čak 700 do 800 kuna Vukovarci moraju izdvojiti više od ostatka Hrvatske za najosnovnije namirnice, a na tom području jači su i od Puljana koji prolaze za oko sto kuna jeftinije. Osnovni razlog tome je slaba ponuda, odnosno nedostatak većih trgovačkih lanaca i trgovina zbog čega Vukovarci često u kupnju odlaze u 35 kilometara udaljeni Osijek gdje su cijene nešto povoljnije. “Vukovar zasad ima samo dva srednja trgovačka centra, Maksi Konzum i Boso. Trgovci koriste situaciju i nabijaju cijene. Dok god gospodarstvo ne živne, dok se ne otvore nova radna mjesta te dok se ne povećaju plaće radnicima, veliki trgovci zaobilazit će ovaj kraj”, kaže Siniša Kukić, direktor Djelatnosti usluga i trgovine u VUPIK-u, najvećoj tvrtki u vukovarskom kraju. Posebno su visoke cijene voća i povrća na zelenoj tržnici. Prema istraživanju koje su proveli lokalni mediji na samoj tržnici, prodavači uglavnom južno voće nabavljaju iz Osijeka, s veleprodaje, a sezonsko voće i povrće iz okolnih sela. S lokalnim je proizvođačima napravljen ugovor po kojem nabavna cijena ostaje ista cijele sezone tako da se ni prodajna cijena ne mijenja sve do isteka zaliha. Zbog toga poskupljenja još ne utječu na njihove kupce, objasnili su anketirani prodavači. Nabavna cijena južnog voća i povrća u veleprodaji je pak prilično poskupjela, od osam do 15 posto, požalili su se prodavači i dodali da se ni ta poskupljenja još ne odražavaju na cijene jer da su smanjili svoju maržu. Opći je zaključak prodavača da nema puno kupaca jer građani nemaju novca pa ako još i oni povise cijene, nitko im neće ništa kupiti. Za primjer navode šampinjone koji već pet godina imaju istu nabavnu i prodajnu cijenu, ali svejedno ne prolaze, prodaja stoji.Glavni problem visokim cijenama južnog voća i uvoznoga povrća na vukovarskoj tržnici je to što su oni “treća ruka” od Zagreba. Dok svatko naplati svoju maržu i troškove prijevoza od Zagreba preko Osijeka do Vukovara, roba poskupi, a sami prodavači na to ne mogu utjecati. Isto tako, kažu Vukovarci, nitko ne može poreći da njihova paprika, šljive, jabuke, lubenice, kupus, rajčice, krastavci imaju najnižu cijenu i da svi nakupci dolaze k njima kako bi te iste proizvode, po znatno skupljoj cijeni, prodavali na tržnicama Zagreba, Rijeke, Splita i ostalih hrvatskih gradova.

Zanimljivo je i to da gradska vlast u Vukovaru na čelu koje je Zdenka Buljan iz HDZ-a ne vjeruje u točnost potrošačke košarice NHS-a. Njezinu glasnogovorniku Tomislavu Čorku najviše smeta to što sindikat ne želi otkriti metodologiju izračuna i kriterije po kojem prikupljanju podatke. Gledajući samo cijene komunalija, tvrdi Čorak, Vukovar je među jeftinijim gradovima. Slične kritike na račun NHS-a ima i gradonačelnik Pule IDS-ovac Boris Miletić, prema sindikalnoj računici već četiri godine najskupljeg grada u državi. Tako su u srpnju mjesečni troškovi četveročlane pulske obitelji iznosili čak 7297,92 kune. “Više smo puta od NHS-a tražili da nam daju informacije o metodologiji izračuna, ali su nam odgovorili da to spada u domenu njihove poslovne tajne. Dok se metodologija ne podastre javnosti na uvid, i dalje ne vjerujem u točnost podataka. U Puli ima više od 10 velikih trgovačkih centara i nemoguće je da cijene toliko odskaču u odnosu na druge gradove”, kaže Miletić te najavljuje da će njegova uprava pripremiti vlastitu potrošačku košaricu. Usporedbom cijena voća i povrća na pulskim tržnicama i trgovinama s onim u ostalim gradovima vidljivo je da u najvećem gradu Istarske županije trgovci dobro zarađuju. Uglavnom, za prehranu Puljani u prosjeku mjesečno moraju izdvojiti 500 kuna više nego stanovnici Zagreba i Rijeke. Ipak, s prosječnom mjesečnom plaćom od 6000 kuna opet su u osjetno boljem položaju od siromašnih Vukovaraca. “Cijena hrane i u Puli i u Vukovaru glavni su generatori rasta troškova. Na prehranu otpada oko 40 posto košarice, dok 20 posto ide na stanovanje. U Vukovaru je manjak konkurentskih trgovačkih lanaca, dok u Puli postoji velik broj trgovina, ali trgovci dogovorno drže visoke cijene. Jasno mi je da se gradska poglavarstva bune. Umjesto da traže bolje statističke podatke, trebali bi raditi na stvarnom poboljšanju životnog standarda svojih građana”, kaže Krešimir Sever, predsjednik NHS-a.

Ljetna sezona
Guste Santini, ekonomski analitičar, smatra da je situacija u kojoj je košarica najskuplja u Vukovaru i Puli sasvim razumljiva s gospodarskog gledišta. “Pula je u centru najvažnije hrvatske turističke regije, Istre, i shvatljivo je da su, pogotovo tijekom ljetne sezone, cijene tamo najviše. Trgovci iskorištavaju trenutak i dižu cijenu do maksimuma. Situacija s Vukovarom je da je on udaljen od glavnih centara i relativno je malo tržište s ograničenom ponudom. Svi ti faktori dovode do viših cijena”, kaže Santini. Dodaje da cijene uvijek formira odnos ponude i potražnje te da cijene, na primjer, nisu jednake ni na svim zagrebačkim tržnicama iako roba dolazi uglavnom iz istih izvora. Jedini problem koji Santini vidi u izvješću NHS-a je što se izračunom košarice bave sindikati, a ne udruge za zaštitu potrošača ili Državni zavod za statistiku. “Sindikati mogu imati svoja mjerila i kriterije, no DZS financiraju porezni obveznici i on bi morao redovito objavljivati izvješća o cijeni košarice koji bi bili standardizirani, i samim tim neupitni za eventualna osporavanja. To bi posebno bilo važno u svijetlu najave premijera Sanadera o antiinflacijskom programu”, rekao je Guste Santini.