Menadžeri su s plaćama od između 40 i 125 tisuća kuna mjesečno daleko izvan svih hrvatskih prosjeka. Pokazalo je to nedavno provedeno istraživanje o strukturi plaća u Hrvatskoj pod nazivom “Međunarodna poduzeća u Hrvatskoj 2008./2009. – Djelatnici u rukovodećim pozicijama i ostali suradnici”.

Ono je provedeno u suradnji Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore i KMS-a, a pokazuje kako je pojam menadžer relativno nov pojam u hrvatskoj tržišnoj tranziciji te da ga mnogi Hrvati još i danas povezuju s gospodarskim kriminalom, sumnjivom prošlošću, visokim primanjima i sl. No svaka tržišna ekonomija podrazumijeva, ili bi barem trebala, nepostojanje uravnilovke prema kojoj bi svi bili isto plaćeni samo zato što je tako “pošteno”. Čelnici kompanija najčešće nisu njihovi vlasnici, nego su samo menadžeri koji za račun vlasnika, ili češće mase ulagača, nastoje ostvariti što veću dobit iliti profit. Naravno da čitavi sustav ne bi imao smisla kad bi sav taj dodatni ostvareni profit išao samo vlasnicima jer tada menadžeri, upravljači tvrtke, ne bi imali gotovo nikakvog motiva za rizik u poslovanju koji će možebitno donijeti veliku zaradu. Stoga je jedan od postulata kapitalizima da svi u sustavu moraju imati korist od napretka, oni najviši naravno najviše. Iako plaće menadžera u Hrvatskoj, bez obzira na vlasnički i strukturalni oblik kompanije, svakodnevno svojom visinom odzvanjaju u ušima javnosti, činjenica je da one nisu ni približne onima koje ostvaruju menadžeri na Zapadu. Glavni direktori 500 najvećih američkih kompanija u 2007. godini zaradili su 6,4 milijarde dolara, prosječno 12,8 milijuna po direktoru. U prošloj je godini najviše zaradio prvi čovjek Oraclea Larry J. Ellison, 183 milijuna dolara. Frederic M. Poses, direktor kompanije Trane, prošle je godine ukupno prikupio 127 milijuna, Aubrey K. McClendon iz Chesapeake Energyja 117 milijuna, a Howard D. Schultz iz Starbucksa 99 milijuna dolara. No skeptici bi rekli da Hrvatska nije Amerika niti se dobit Oraclea, Tranea ili pak Starbucksa od više milijardi dolara može mjeriti s poslovnim rezultatima hrvatskih kompanija koje dobrim dijelom posluju s gubitkom ili su na pozitivnoj nuli. Također je dilema, barem moralna, bi li direktori takvih, uglavnom gubitaša u državnom su/vlasništvu ili uspješnih tvrtki saniranih proračunskim novcem trebali slijediti taj trend. Menadžeri uspješnih kompanija, pa bile one i u Hrvatskoj, moraju imati adekvatna primanja, sukladna vlastitom uspjehu i uspjehu kompanije, pa makar se ona mjerila i desecima milijuna, jer uspjeh je uspjeh. No i tmurna je istina da je prosječna neto plaća u Hrvatskoj 5002 kune i da je u državnom sektoru 5807 kuna, čak 29 posto viša od ukupnog prosjeka.