Cijena stočne hrane znatno je skuplja nego 2007. godine. Najugroženiji su svinjogojci i peradari. U prvih šest mjeseci u odnosu na isto razdoblje lani svinjogojcima je samo trošak smjese po kilogramu skuplji 70 lipa što je ukupnu proizvodnju poskupilo oko 140 milijuna kuna. Istodobno je otkupna cijena svinjskog trupa E klase 2008. manja za više od tri kn/kg nego u I.-VI. 2007. godine. To je svinjogojstvu ove godine donijelo novi minus od 160 milijuna kuna. Unatoč isplati 70 milijuna kuna državnih subvencija i 40 milijuna kuna redovnih potpora, svinjogojstvo je na polugodištu u minusu od gotovo 200 milijuna kuna, iznosi Branko Bobetić, direktor Croatiastočara.

Nesređeno tržište
Cijene svinjskih polovica u EU od početka 2008. kontinuirano su rasle, prosječna cijena polovice E klase bila je 1,35 eu/kg, danas je 1,67 eura. Hrvatska, nažalost, u svinjogojstvu nema kontinuiteta zbog nesređenog tržišta, zastoja u otkupu te neprimjerenog uvoza što su velike amplitude u tržišnim cijenama svinja. U prvom tjednu 2008. prosječna cijena polovice E klase na tržištu RH iznosila je 1,45 eura. Iako je tržišna cijena svinjske polovice u međuvremenu narasla na 1,90 euro i veća je nego u Europi, do kraja godine izgledan je pad proizvodnje. Naime, domaćem svinjogojstvu uz skupu smjesu i pad potrošnje svinjskog mesa zbog rasta cijena problem je nedostatak vlastitih odojaka za tov. Danas je još izraženiji zbog prekomjernog klanja krmača zbog skupe hrane. Više od 50 posto tovljenika od uvoznih je odojaka, što proizvodnju u startu poskupljuje za 20-25 eura po odojku. Samo s naslova veće proizvodne cijene domaćeg odojka kao i veće uvozne cijene odojaka domaći tovljači na godišnjem nivou imaju skuplju proizvodnju za oko 15 milijuna eura. Primjerice, odojak u Nizozemskoj stoji oko 30 eura, prosječna cijena u EU 27 iznosi 34,4 eura, a u Hrvatskoj cijena odojaka za tov na velikim farmama je oko 60 eura. Većih problema od svinjogojaca imaju peradari. U prvih šest mjeseci 2008. prema lani peradarske smjese u prosjeku su skuplje za 0,90 kn/kg. Stoga je proizvodnja peradi za klanje kao i proizvodnja konzumnih i rasplodnih jaja u tom razdoblju skuplja za više od 140 milijuna kuna. Za razliku od ostalog dijela stočarstva, proizvodnja mesa peradi i konzumnih jaja nema izravnih potpora države. Štoviše, kod lanjske izvanredne subvencije za sušu peradarstvo je neopravdano ostalo na marginama. Iako je Vlada zbog alarmantnog stanja s cijenom hrane peradarima najavila intervenciju sa 24,5 milijuna kuna, novac nije isplaćen pa se peradari nalaze u problemima koji ukupno stanje u peradarstvu dovode do granica izdržljivosti, ugrožavajući održanje proizvodnje, upozorava Bobetić.

Nestanak stabilnosti
Za razliku od ostalih uzgajivača peradari ukupnu proizvodnju, od jaja do finalnih proizvoda, drže u svojim rukama, nemaju kome prevaliti enormno povećanje ulaznih troškova i zato su tu dispariteti znatno veći nego u govedarstvu ili svinjogojstvu. Posebno je ugrožena proizvodnja purećeg mesa u kojoj su dispariteti mjesecima najveći te se bilježe kontinuirani gubici. Proizvodnja u peradarstvu bila je godinama stabilna. Riječ je o jednoj od malobrojnih proizvodnji u kojoj je postignuta ne samo samodostatnost u potrošnji domaćeg tržišta nego su meso i mesni proizvodi od peradi u samom vrhu uspješnog izvoznog asortimana hrvatske prehrambene industrije na europsko tržište. Drastičan skok cijena inputa, primarno hrane i energije, prijeti dugoročnim negativnim posljedicama mnogim peradarima. Zbog toga je prihvaćena inicijativa za izradu operativnog programa održivosti i razvoja peradarske proizvodnje. Očekuje se da će Vlada, kao i kod ostalih grana stočarstva, podržati prijedlog operativnog programa i osigurati primjerene iznose kapitalnih ulaganja. Treba vjerovati da ta ponuda među peradare neće stići prekasno. Proizvođači svinjskog mesa te mesa peradi i konzumnih jaja u 2008. bili su primorani korigirati cijene. Efekti kroz povećanje cijena su minimalni, procjenjuje se da je povećanjem neto prodajnih cijena tek djelomice ublažen troškovni udar skupe stočne hrane. Naime, proizvođačima se iz godine u godinu znatno povećavaju troškovi prodaje koji u vidu redovnih rabata, superrabata, akcijskih rabata i ostalih troškova prodaje dosežu 7-25 posto udjela od proizvođačkih, odnosno veleprodajnih cijena proizvoda.