Inine rafinerije u Rijeci i Sisku nalaze se na idealnoj poziciji u odnosu na regionalno tržište naftnih derivata, stoji u Strategiji gospodarenja mineralnim sirovinama koju je Vlada prihvatila prošli tjedan. Problem je, međutim, što još nisu modernizirane pa ne donose očekivani ekonomski i poslovni efekt, slažu se i sastavljači Strategije. Projekt obnove trebao bi biti dovršen 2011. godine. Rafinerije koje imaju ukupni kapacitet od 8,5 milijuna tona sad prerađuju godišnje oko 4,9 milijuna tona derivata. Poslije obnove, u koju će se prema Ininim podacima uložiti ok o 1,1 milijardu dolara, imat će kapacitet od oko 7 milijuna tona goriva po eurostandardima. Kašnjenje u modernizaciji primoralo je Inu 2006., primjerice, na uvoz 149.500 tona eurosupera 95 (kvalitete Euro IV, do 50 miligrama sumpora po kg), 281.173 tona eurodizela i 27.661 tona goriva za mlazne motore. Tada je prodaja na domaćem tržištu pala 3 posto, no ipak je na regionalnom tržištu povećana za 10 posto. Zbog nemogućnosti isporuke goriva odgovarajuće kvalitete (te istodobne državne kontrole cijene) u 2007. godini Inin segment Rafinerije i marketing sudjelovao je sa 59 milijuna kuna u dobiti Ine, dok je u 2006. godine to bilo 111 milijuna kuna.

Tri elementa
U Ininim izvještajima navodi se da su rafinerije, uz velike napore i preinake, počele proizvoditi Euro IV gorivo potkraj 2005., i to samo godinu dana nakon rafinerija u EU. U Rafineriji Rijeka u prvoj polovici 2006. proizvedeno je 130.000 tona proizvoda Euro IV kvalitete, što je bilo oko 24 posto prerade benzina i 48 posto prerade dizela u tom razdoblju. Nove procesne jedinice bit će u pogonu 2009. i moći će proizvoditi po standardu Euro V (do 10 miligrama sumpora po kg), najavljuje se Ini. Sugovornici unutar kompanije i izvan nje s kojima smo razgovarali izdvajaju tri elementa zastoja u procesu modernizacije: novac, prijepori oko tehnologije i lokalna birokracija. No čak i nezavisni analitičari, neskloni sadašnjoj upravi Ine, smatraju da Mol nije bio faktor koji je namjerno usporio projekt modernizacije. Dapače, smatra se da je Mol dao na raspolaganje svoj know-how u modernizaciji primijenjen u njegovim rafinerijama u Budimpešti (kapaciteta 8,5 milijuna tona) te u Bratislavi (6,1 milijun tona). Za usporedbu, budimpeštanska rafinerija ima tzv. Nelsonov indeks kvalitete (NCI) od 10,6, bratislavska 11,5, dok riječka ima samo 5,8, a sisačka 6,1. Rafinerija u Mantovi, od 2,6 milijuna tona, koju je Mol kupio 2007. ima NCI indeks od 8,4. Američke rafinerije imaju prosječan NCI indeks od 9,4. Ina je najavila da bi NCI indeks za riječku i sisačku rafineriju nakon modernizacije porastao na 9,5. Novac je bio problem potkraj 90-ih godina, kad su napravljeni prvi planovi za obnovu. Inino poslovanje bilo je pod čvrstom rukom politike, cijene goriva bile su potpuno nadzirane, a bio je otežan i pristup inozemnim kreditnim linijama. Situacija se nešto poboljšala dolaskom Račanove koalicije, no tada su počeli prijepori o izboru tehnologije. Prema sugovornicima Poslovnog dnevnika koji su htjeli ostati anonimni, od proljeća 2002. do ljeta 2003. izgubljena je godina i pol na međunarodni natječaj za izbor tehnologije. Izabran je ABB Lummus, a dva sudionika natječaja UOP i konzorcij Shell/Foster Wheeler žalili su se na natječaj. Spor nikad nije okončan. Od 2003. do 2005. vrijeme je izgubljeno da bi se odabrani i kupljeni projekti ABB-a preprojektirali, zbog tzv. minimiziranja teških ostataka u obje rafinerije. Razdoblje do jeseni 2007. prošlo je u provođenju natječaja za projektiranje, nabavu opreme i izgradnju postrojenja u riječkoj rafineriji i zatim do potpisivanja ugovora s odabranim ponuđačem, a to je opet bio – ABB. Upućeni izvori tvrde da je neuobičajeno da ista tvrtka radi sve poslove u lancu izrade idejnog projekta preko izbora tehnologije do izgradnje.

U Ini se tvrdilo da u tadašnjoj konjukturi nije moguće pronaći drugog ponuđača, a jedina je na ponuđene uvjete pristala tvrtka ABB. Na koncu su direktnim pregovorima, kažu naši sugovornici, s ABB-om dogovoreni uvjeti po formuli “cost plus fee”, koji su mogli ponuditi i ostali ponuđači. Iz Ine je Poslovnom dnevniku neslužbeno poručeno da projekt obnove rafinerija napreduje prema planu. Priznaje se da teškoće znaju nastati pri angažiranju stranih kompanija koje posjeduju tehnologije modernizacije jer je konkurencija tih projekata u regiji vrlo velika, pa se dugo čeka na dobavljače. Ujedno rastu i cijene preinaka. Slične ocjene dao je Poslovnom dnevniku i Igor Dekanić, naftni stručnjak i profesor na Rudarsko- geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. On podsjeća da je Mol kupujući 25 posto plus Ine 2003. prihvatio strateški plan razvoja koji je uključivao tehnološku obnovu rafinerija. “Ina je u razdoblju od 2000. do 2003. već bila u kritičnoj situaciji u pogledu tehnološkog stanja rafinerije i na granici kašnjenja s tehnološkom obnovom rafinerija, u koje se 90-ih godina nije, kao ni u druge dijelove Ine, gotovo ništa ulagalo. Zbog poznatih razloga, od rata do tranzicije i pretprivatizacijskih lutanja u definiranju strategije Ine”, kaže Dekanić. “Ulazak strateškog partnera možda je pridonio daljnjem odugovlačenju, jer je on zaključio da se sve treba ponovno procijeniti, možda ni svi programi nisu bili dovršeni do stadija izvedbenih projekata, a možda i nova hrvatska vlada (tada 2003.) nije bila spremna bez dodatnih provjera stati iza projekata Inine uprave”, ocjenjuje Dekanić.

Ohrabrujući signali
Dodaje da se u međuvremenu stanje na svjetskom naftnom tržištu promijenilo. Cijene nafte su počele rasti, kao i potražnja u Aziji. “Krenuo je globalni val renoviranja i izgradnje rafinerijskih kapaciteta pa naši investitori moraju stati u red za isporuku tehnologije i opreme. Sve to je utjecalo na činjenicu da Ina tehnološku obnovu rafinerija nije dovršila prema planovima”, smatra Dekanić. Po njegovu mišljenju, neizvjesnost na globalnom energetskom tržištu, kao i razvojni potencijali zemalja jugoistočne Europe, daju ohrabrujuće signale u pogledu nastojanja za unapređenjem energetske infrastrukture, u što ulazi i tehnološka obnova rafinerija. “I za tehnološku obnovu Ininih rafinerija vrijedi ona stara narodna da nikad nije kasno”, zaključuje Dekanić. U prospektu za javnu ponudu Ininih dionica iz 2006., gdje se obnova rafinerija ocjenjuje najvećim Ininim projektom, navode se neke od teškoća. “Vjeruje se da će projekt biti dovršen 2011., međutim, u građevinskom dijelu projekt ne napreduje onako brzo kako se to originalno planiralo. Niz je čimbenika za to, uključujući i nedovoljan broj stručnih osoba, posebice uzevši u obzir činjenicu istovremenog odvijanja više značajnih projekata u grupi Ina, kao i ograničeni broj vanjskih stručnjaka.” Krivac je i “vrlo birokratiziran postupak nabave od kojeg su projekti tek nedavno izuzeti, dugotrajnost ishođenja raznih dozvola te produljeni pregovori i rokovi isporuke robe i usluga zbog općenite konjukture u naftnoj industriji”. Dodaje se da “veliki projekti poput ovoga mogu i prijeći predviđene troškove iz više razloga od kojih su neki izvan kontrole Ina grupe. Ti razlozi mogu uključivati raspoloživost financiranja po prihvatljivim uvjetima te znatno vrijeme koje oduzimaju menadžmentu. Svako kašnjenje u dovršenju moglo bi imati značajan nepovoljan učinak na Ina Grupu, a nakon dovršenja ne može se jamčiti da će Ina Grupa realizirati koristi koje se očekuju od programa modernizacije”, stoji u prospektu.

Prema prošlogodišnjem izlaganju izvršnog direktora grupe Mol Györgya Mosonyija, objavljenom na Molovim internetskim stranicama, u Molu se Inine rafinerije i dalje ocjenjuju visokom ocjenama, i to baš zbog strateške pozicije. Uz pokrivanje hrvatskog tržišta, one imaju veliki potencijal za cijelo južnoeuropsko tržište i mogu dati važan doprinos u sinergiji Ine i Mola, ocijenio je Mosonyi. Naftni konzultant Davor Štern smatra da bi dobar potez vlasnika Ine bila prodaja Rafinerije Rijeka. Kupac bi mogao biti OMV ili slovenski Petrol koji nema svoju rafineriju. Štern smatra da Mol nema interesa održavati dvije Inine rafinerije, uz svoje dvije druge rafinerije (Budimpešta i Bratislava), osobito nakon što je u kolovozu 2007. kupio rafineriju u Mantovi. Ovih dana pojavile su se i informacije da se razmišlja o izdvajanju sisačke rafinerije. Igor Dekanić smatra da bi izdvajanje rafinerija sad bilo teško ostvarivo bez opasnosti od smanjivanja vrijednosti Ine. Za odluke veće od 15 posto vlasništva moraju se pitati Vlada, Sabor, Mol, institucionalni ulagači, mali dioničari. “Sve bi to vjerojatno usporilo likvidnost Ininih dionica na burzama uz znatan pad njihove vrijednosti. To bi izazvalo u najmanju ruku podozrivost, možda i povlačenje sadašnjih ponuda, te u krajnjoj liniji dovelo u pitanje transparentnost i ozbiljnost još dosta krhkog tržišta kapitala u Hrvatskoj”, ističe Dekanić dodajući da bi bez obzira na njihovu privlačnost takva promišljanja mogla pridonijeti padu cijene Ininih dionica.