Bez polaganja jasnih računa država kani uvesti skuplje i nove ekološke namete koji će dovesti do drastičnog poskupljenja raznih pića, poglavito bezalkoholnih. Sustav poskupljuje umjesto da je jeftiniji nakon što je sva ambalaža stavljena na hrvatsko tržište ujedno skupljena i reciklirana.

Plaćanje nekih nameta gubi smisao s aspekta onečišćenja okoliša za one koji plaćaju, ali ne i za državu koja ubire novac te najavljuje da će i 2009. poskupljeti naknade. Centralno je pitanje tko tako promišlja sustav i zbog čega, te što misle potrošačke udruge i sindikati. Zasad oni samo prate najave poskupljenja pića, još ne prozivaju administraciju zašto forsira višekratnu ambalažu ili zašto kažnjava proizvođače čija je jednokratna ambalaža putem povratne naknade sva prikupljena i reciklirana. Nema nijednog istraživanja sklonosti hrvatskih potrošača iako oni, kao i pola milijarde potrošača EU, navodno preferiraju kupnju pića u jednokratnoj ambalaži. Proizvođači pića i napitaka kažu kako nemaju utjecaj na novi Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu. Gurnuti su u inferiornu poziciju, pa će državi uplaćivati “harač” mjerljiv stotinama milijuna kuna. Sve će više raditi za sustav gospodaranja otpadom koji administracija gradi i uz pomoć propisivanja retroaktivne naplate. No, izlaz za nove troškove nove su cijene sve dok ih je moguće dizati, a tako nije trebalo biti. Prije dvije i pol godine GSV je donio zaključak da se oformi Radna skupina u kojoj će uz predstavnike MZOPUG-a biti i predstavnici biznisa. Vlada je prihvatila preporuku Hitroreza da se Pravilnik o ambalažnom otpadu ukine zbog neusklađenosti s EU, te što je skup i opterećujući za gospodarstvo. U izbornoj je godini uputila GSV-u na raspravu materijale sa zadatkom da se sporni propis ukine, a u suradnji s gospodarstvom izradi novi do kraja 2007. Rezultat je svega, nakon izbora, “mrtvo slovo na papiru”. Razlog? MZOPUG sve radi samostalno, a kompanije poziva na davanje primjedbi od kojih uglavnom nijednu ne usvoji. Zato će ceh zbog sve skupljeg sustava zbrinjavanja ambalažnog otpada opet platiti potrošači, a industrija će neplanirani trošak, moguće i poljuljanu konkurentsku poziciju, sve teže objašnjavati dioničarima. Razlog zbog kojeg MZOPOG ne pušta nikog u svoje “dvorište” u biti je poslovnog karaktera. Država želi gospodariti i zarađivati uključivanjem u sustav koji gradi one poslovne partnere koje preferira. Zašto bi Ministarstvo dopustilo jednoj Jamnici, Vindiji, Luri i sličnima da ga uče kako izgraditi sustav kompatibilan onima u EU ako ga de facto nitko ne kontrolira, a okolišni biznis je sladak kao med pčelama. Novi sustav je defektan otkako jedan resor ima monopol na kreiranje zakonodavstva: ovlasti u donošenju visine naknada, izboru koncesionara i skupljača po cijenama koje samo određuje, a bez ikakve odgovornosti ako ne ispuni ciljeve. Ako nije tako, onda bi proizvođači i država mogli zajednički određivati realne okvire visina naknada.