Priča o novoj bolnici u Zaboku vrlo slikovito dočarava na koji način se u hrvatskom zdravstvu planiraju i donose odluke, te ujedno daje i odgovor kamo, čak i kad ga ima, curi novac.

Nema spora da je Zaboku trebala nova bolnica koja je prije funkcionirala na sedam lokacija, u objektima koji su davno prešli stotu obljetnicu. Na novoj lokaciji na Bračku, međutim, izgrađeno je zdanje od 33 tisuće četvornih metara koje već mjesecima zjapi poluprazno jer nema ni novca za opremu ni ljudi koji bi u novoj bolnici radili. Danas je gotovo pola bolnice neiskorišteno, a još nisu otvoreni odjeli koji su vitalni za život svake bolnice, poput kirurgije, hemodijalize ili pak dječjeg odjela koji će se, doduše, ovih dana pokušati pokrpati u dnevnu bolnicu. Fali još četrdeset milijuna kuna i barem pedesetak zaposlenika, među kojima su i specijalisti. Ono s čim se država hvalila postalo je velik problem koji mjesečno na hladni pogon troši milijune kuna, a ni s travanjskim povećanjem limita bolnica se neće moći pokriti i nastavlja gomilati dugove prema dobavljačima. Na prvi pogled dobro zvuči vijest da se, kako bi se iskoristio prostor i namirio dio potrebnog novca, uskoro sprema projekt javno privatnog partnerstva kojim će se privatnicima iznajmiti dio bolnice, dok će se dio novca skupiti od prodaje starih bolničkih objekata koji se procjenjuju na oko osam milijuna kuna. Pitanje je, međutim, tko će ući u najam bolničkog prostora i pod kojim uvjetima, hoće li to ispuniti potrebe stanovništva i u kojem će roku eventualno omogućiti da zabočka bolnica zaživi onako kako je zamišljeno i potrebno. Štoviše, još je veća dilema na koji će se način sastaviti kadrovska križaljka kad se zdravstveni radnici, a pogotovo liječnici specijalisti, ne mogu naći ni u većim gradovima. Previše je to neizvjesnosti za tako veliku investiciju.