Deset godina sindikati su odgađali izlazak na ulice. Kad su se u subotu napokon okupili na glavnom zagrebačkom trgu, nije bilo jasno što su tamo zapravo tražili. Jesu li se nastojali izboriti za sindikalna prava, zaprijetiti vlasti njezinom smjenom, pokazivati mišiće Vladi kao socijalnom partneru, demonstrirati moć pojedine središnjice unutar sindikalne scene ili tek pokazati članstvu da sindikati još pokazuju znakove života? Poruke koje su upućivane s govornice na Trgu bana Jelačića, pred četrdesetak tisuća ljudi, općenite su na mjestima gdje bi trebale biti konkretne, a konkretne tamo gdje ne bi trebale biti. Sindikalni čelnici općenito su zazivali bolji život, a ultimativno od Vlade zahtijevali “promjene ili ostavku”. Ako tih promjena ne bude, sindikati su zaprijetili da će idući put izlaskom na ulice tražiti smjenu vlasti. Iskustvo nam govori da je u tom smislu Vlada mirna idućih deset godina. Koliko je masa prosvjednika uznemirila Banske dvore, dovoljno govori i lakonska izjava premijera Ive Sanadera kako je “demokratsko pravo sindikalista da izraze svoje nezadovoljstvo”. Drugim riječima, samo vičite i prijetite, Vlada mirno spava. Nije ni čudo da se hrvatska vlast ne boji sindikata. U Hrvatskoj još nije bilo generalnog štrajka, masovni prosvjedi ponavljaju se svakih deset godina, nezadovoljstvo se ispucava na prvomajskim proslavama uz grah i tamburice, a sindikalni čelnici kad-tad osvanu na izbornim listama vodećih stranaka. Ako je ovo bila “zadnja opomena” Sanaderu, onda ju on sigurno nije ozbiljno shvatio. Zanimljiv je tajming prosvjeda. Planiranje je počelo u rujnu, ali odgođeno je za vrijeme nakon izbora kako se ne bi utjecalo na njihov ishod. Kad je vlast ostala netaknuta, sindikati su odlučili izaći na ulicu. Gospodarska kriza, po njihovu mišljenju, započela je još 2003. godine, ali s prosvjedom se čekalo punih pet godina. Kao povod upotrijebljena je postizborna histerija oko inflacije i rasta cijena, kao da životni standard nije u konstantnom padu već godinama. Sad su sindikati odlučili “izventilirati” nezadovoljstvo stotina tisuća zaposlenih šaljući šuplje prijetnje i neostvariva obećanja. Vjerovali su da će dovođenjem desetaka tisuća ljudi u Zagreb ojačati svoju pregovaračku poziciju u odnosu na Vladu, ali Sanader je solidarno podijelio s njima nezadovoljstvo visokim cijenama i niskim plaćama. Praveći se da ova vlast nema baš nikakvog utjecaja na životni standard. Sindikalni prosvjed, prvi nakon deset godina, od početka je bio namijenjen odmjeravanju snage među središnjicama. Umjesto da energiju usmjere u prosvjed, one su se prepucavale oko toga tko će doći, tko će govoriti i po kojoj cijeni, kao da je najveći sindikalni skup bio namijenjen promociji njihovih čelnika. A tko zna, možda je i bio.