Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy u srijedu posjećuje Veliku Britaniju. Dvije su države dogovorile tijesnu suradnju u razvoju nuklearne tehnologije radi gradnje niza novih atomskih elektrana. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva u siječnju je odlučila graditi nove generacije atomskih elektrana. Nisu poznati detalji, osobito oni koji se odnose na golem problem kamo s atomskim otpadom. Velika Britanija sada za proizvodnju energije uvelike koristi plin iz Sjevernog mora, kojeg je sve manje, pa vlada premijera Gordona Browna vidi rješenje u nuklearnim elektranama, objavljuje agencija Deutsche Welle.

Plin nije rješenje
Utoliko je logičan potez suradnju potražiti kod najvećeg proizvođača takve energije u Europi. Francuska pokriva 80 posto svoje potrošnje iz atomskih elektrana, dok je to u Njemačkoj oko 12 posto. London je preuzeo argument američkog predsjednika Busha da atomske elektrane gotovo da ne emitiraju ugljični dioksid pa na taj način i Engleska može postići cilj smanjivanja emisije tog plina. Njemačka nije sretna britansko-francuskom suradnjom. Berlin je još u doba kancelara Schrödera odlučio napustiti proizvodnju energije u atomskim elektranama, tako da bi do 2021. godine i posljednja od 17 tamošnjih nuklearnih elektrana bila zatvorena. Proizvođači električne energije koriste i ovaj dogovor Londona i Pariza kako bi ukazali na to da Njemačka nema konkretnog rješenja čime dopuniti oko 21 gigavata koji će tako nestati. Doduše, planirana je izgradnja čak 27 termoelektrana, ali teško da će se time ispuniti zadaća smanjivanja emisije ugljičnog dioksida. Ni plin nije rješenje. On se pretežito uvozi iz Rusije i već sad je Njemačka preovisna o plinovodima iz dalekog Sibira. To više što od 1. travnja čitav niz plinara u ovoj zemlji najavljuje drastično poskupljenje isporuke plina. Iz njemačkih elektrana upozoravaju da bi moglo doći do nestašica. Drugi koji su nezadovoljni ovim sporazumom jesu njemačke tvrtke koje proizvode dijelove za elektrane uključujući i atomske. Cilj osovine London – Pariz nije samo gradnja elektrana u njihovim zemljama, nego i izvoz tehnologije. Nijemcima će biti veoma teško umiješati se u te poslove, a glad za atomskom energijom čini se da raste. Planirane su čak 222 elektrane. Najviše u Aziji gdje se gradi 19 elektrana. Službeni Berlin se za sada ne obazire na kuknjavu energetskih koncerna. Kolikogod da su njihovi argumenti možda i ispravni, zaključak je iskrivljen i poveden prije svega velikom dobiti koje elektre postižu od atomskih elektrana. Njemačka je službena politika prije svega smanjivanje ukupne potrošnje energije i drastično povećanje udjela električne energije iz obnovljivih izvora. Do godine 2050. udio bi električne energije iz kamenog ugljena trebao biti onoliki koliko je danas udio obnovljive energije: oko 5 posto. Berlin je uvjeren da će nove tehnologije mnogo više od atomske tehnologije osiguravati (nova) radna mjesta.

Što s otpadom
Omiljena predstava energetskih koncerna o sterilnim uvjetima u atomskim elektranama i prečesto zaboravljaju “sitnicu” atomskog otpada. Prema prognozama Međunarodnog ureda za atomsku energiju, do 2020. količina visokoradioaktivnog otpada porast će za gotovo 50 posto, sa 300.000 na 445.000 tona, od toga oko 4500 tona plutonija koji će radioaktivan biti i za nekoliko tisuća godina. Što i kamo s njim – taj problem još nije riješen, a uz to dolaze tisuće tona nisko radioaktivnog otpada. Svaka kuta radnika, svaki prekidač, svaki vijak atomskih elektrana po isteku radnog vijeka u toj je kategoriji. Kamo sa svim tim – u tom pitanju su sigurno svi suglasni, i građani i direktori energetskih koncerna: daleko i što dalje od njihovih domova. Inače, još u ožujku 2006. ministri energetike zemalja G8 potvrdili su da je nuklearna energija “krucijalna opcija za dugoročno zadovoljenje energetskih potreba s obzirom na zahtjeve okoliša i održivi razvoj”. Potvrdili su da će u prvoj polovici stoljeća fosilna goriva zadržati primat, ali da bi se smanjila opasnost u opskrbi ukazali su na potrebu diverzifikacije izvora, te da je nuklearna energija od posebne važnosti u dugoročnom planiranju.
(PD)

Hrvatski stručnjaci nuklearnim elektranama skloniji nego građani

Problem rastuće potrošnje električne energije, s kojim se susreće i Hrvatska, Slovenija će riješiti produljenjem rada nuklearne elektrane Krško do 2040., gradnjom novoga bloka ili gradnjom nove elektrane na nuklearni pogon. U 2006. je objavljeno da Slovenci posao planiraju napraviti bez Hrvata jer ocjenjuju da im je tržište kapitala dovoljno jako. Direktor zagrebačkog Energetskog instituta Hrvoje Požar Goran Granić u povodu toga izjavio je da takvo što neće biti moguće jer “nije realno da Hrvatska, Slovenija ili bilo koja zemlja slične veličine gradi nuklearku samo za sebe. Ako se nova nuklearka bude gradila, može se graditi jedino suradnjom dviju zemalja u regiji. Ne treba zaboraviti da je Krško bilo dijelom mnogo većeg energetskog sustava u bivšoj Jugoslaviji koji je mogao pokriti njezino ispadanje iz sustava”, rekao je Granić Poslovnom dnevniku. Ipak, u međuvremenu su Slovenci najavili gradnju novog reaktora do 2017. godine. Te 2006. godine, kad se u Hrvatskoj relativno dosta govorilo o nuklearnoj energiji, akademik Božo Udovičić izjavio je u Poslovnom da obnovljivi izvori energije nisu isplativi, te da treba graditi nuklearku. Iako je stručna javnost sklona nuklearnoj opciji, prosječan Hrvat, pa i Slovenac, još su vrlo sumnjičavi prema nuklearnoj energiji. Hrvatska oko 17 posto svoje opskrbe energijom osigurava iz NE Krško, 36 posto iz termoelektrana, 47 posto iz hidroelektrana, a alternativni izvori sasvim su marginalni.