Teška jutarnja magla podiže se i otkriva goleme livade iznad grada Foče u istočnoj Bosni: vide se planinski vrhovi i mala sela okružena sjenokošama. Ali jutarnje sunce ne otkriva skrovište čovjeka za kojeg se vjeruje da se skriva u tom prostranstvu, iza zatvorenih vrata i među nepovjerljivim stanovnicima: Radovana Karadžića, bivšeg vođu bosanskih Srba. Karadžić već 12 godina uspijeva bježati od navodno opsežnih napora međunarodnih obavještajnih službi i zapadnih vojnika. Sa svojim vojničkim partnerom generalom Ratkom Mladićem optužen je i tražen zbog genocida i krvavih ratnih zločina nad nedužnim civilima tijekom perioda masovnih ubojstava, masakra, masovnih silovanja, koncentracijskih logora i etničkog čišćenja, pohoda koji se odvijao tri godine, sve do petodnevnog pokolja osam tisuća civila u Srebrenici 1995. godine. Sudeći po brojnim obavještajnim izvješćima, zemlja u kojoj se Karadžić skriva – prekrasna, ali negostoljubiva u svakom smislu – omogućuje mu da se seli od kuće do kuće, od manastira do manastira, kroz labirint staza, kroz mrežu jataka, preko planina omotanih šumama, potpomognut zavjetom šutnje odanih sljedbenika. Cesta iznad Foče vijuga u smjeru Karadžićeve Crne Gore i vodi u malo selo Čelebići. U onome što izgleda kao krov svijeta, Karadžić je navodno primjećen u ožujku 2002. goidne, kad su helikopteri u selo iskrcali američke i njemačke komandose koji su obijali vrata, pretraživali kuće, pa čak i svinjce. Pronašli su arsenale pušaka i municije, ali ne i Radovana Karadžića. Kasnije se otkrilo da je bio na drugom mjestu, udaljenom samo dva kilometra.

Poruka s planine
Danas, kad prilazite Čelebićima, stanovnici se zatvaraju u kuće i ne otvaraju vrata. Isto čini i pravoslavni svećenik: tišina odiše prkosom. Tek na silasku s planine, stiže nas “poruka”. Plavi golf neobuzdano juri nizbrdo, kao da je ostao bez goriva. Mi stajemo i nudimo pomoć. “Jebem tebe i tvoje muslimanske naočale”, urla čovjek iz golfa na moju muslimansku kolegicu. Ona je iz ovih krajeva, ali istjerali su je 1992. godine jer je bila krive nacije. Nastavljamo put, ali golf nam se uskoro zabija na stražnji odbojnik, vozeći luđačkom brzinom. Uplašeni stajemo sa strane i propuštamo manijaka za volanom. Uskoro nailazimo na renault koji usred šume kupi čovjeka obučenog u maskirnu uniformu s torbom u kojoj bi mogla biti puška, kao i štap za pecanje. Dok se vozimo kroz ono što Bosanci zovu “vukojebina”, svako društvo je poželjno i čekamo da nas renault stigne. Ali prije njega sustiže nas opet luđački golf, čiji vozač žestoko psuje i zabija se u naš stražnji kraj. Poruka ove potjere nije mogla biti jasnija: znamo zbog čega ste ovdje, stranci, gubite se i ne vraćajte se više“. Ovo je Karadžićeva zemlja. Činjenica da su Karadžić i Mladić još na slobodi sramota je međunarodne zajednice, jednako nesposopne tijekom bosanskog rata, kao što je i sada nesposobna obaviti jednostavan zadatak. Prije deset godina, zapadni diplomat zadužen za održavanje mira u Bosni, Carl Westendorp, objavio je u Bruxellesu da će se Karadžić ”predati ovoga mjeseca“. ”Kako nas može najmoćnije udruženje u svijetu uvjeravati da ne može pronaći dva Srbina”, pitao se Jacques Klein prije šest godina, tadašnji koordinator misije UN-a u BiH. Za čovjeka koji je naredio takvo nasilje, Karadžić ima slab stisak kod rukovanja. Susreo sam se s njim u trećem mjesecu rata, u stožeru na Palama, gdje je napravio prijestolnicu samoproglašene i nasilno odsječene srpske države u BiH čiji je on bio predsjednik. Bilo je to ljeto 1992. godine.

Na sastanak s Karadžićem došli smo helikopterom od Beograda preko istočne Bosne, razgledavajući posljedice njegova nasilna rukopisa: selo za selom, grad za gradom, uništen, beživotan prazan. Povod za naš sastanak bio je gulag na drugoj strani Bosne, u Omarskoj, odakle su procurile informacije o masovnim ubojstvima, mučenjima i nasilništvima. Karadžić je demantirao optužbe i garantirao da ću ja, zajedno s ekipom ITN-a, ući u Omarsku s njegovim garancijama kako bih svijetu objavio istinu. Većina njegova brbljanja bila je posvećena priči o vjekovnim patnjama Srba: da nije bio tako tragičan, Karadžićev jalovi intelektualizam doimao bi se smiješnim. Naredio je nekolicini mladića da nas odvedu na uzvisinu s pogledom na Sarajevo, čiju je torturu Karadžić osobno kontrolirao. Psovao je “prljave Cigane” koji žive u gradu i s kalašnjikovom u ruci i odvratnom grimasom na licu, simulirao njihovo strijeljanje – jezovita najava onoga što se dogodilo u Srebrenici tri godine kasnije. Dva dana nakon sastanka s Karadžićem, ušli smo u Omarsku. U tijeku je bila oružana bitka, Karadžićevi ljudi iskakali su iz oklopnih vozila i pucali u šumu iz koje su ih “muslimanski ekstremisti” navodno napadali (i čiji su meci zviždali daleko iznad konvoja). Bio je to tipičan pokušaj da nas zaplaše i odvrate od ulaska u logor, ali mi smo ustrajali na našem zadatku.

Omarska
Kad smo ušli u logor, ljudi u različitim stadijima raspadanja, neki poput živih kostura, istjerani su iz hangara. Bolno su žmirkali na sunčevu svjetlu, odakle su potjerani u “kantinu”, pod budnim okom mitraljesca s tornja. Tamo su proždirali juhu od graha kao izgladnjeli psi, suhe kože prevučene preko kostiju poput pergamenta. Pod budnim okom čuvara bili su previše uplašeni da bi govorili, osim jednog čovjeka koji je rekao: “Ne želim lagati, a istinu ne smijem reći.” Kad je zapovjednik logora zabranio da vidimo unutrašnjost logora prepriječivši nam put, a krvnici otkočili oružje, pobunili smo se tvrdnjom da nam je Karadžić osobno zagarantirao inspekciju. Na to je šef policije Simo Drljača, preko prevoditeljice, odgovorio: “Karadžić nam je rekao da možete vidjeti ovo, ali ne i ono.” Kad smo probali ponovno, izgurani smo iz logora. Vratili smo se u Foču, uspješno izbjegli jureći golf, stigli smo u grad koji je i danas odan Karadžiću kao što je bio i 1992. godine. To je jedno od mjesta u kojima je primijećen tijekom bijega. Grupa mladića napokon je pristala razgovarati s nama zato što je njihov omiljeni klub, Crvena zvezda iz Beograda, igrala utakmicu pa bi bilo nepristojno, čak i za njih, da u ovom trenutku odbiju piće i čavrljaju o utakmici. No čak i tada upozoravali su da pričaju s nama samo zato što ih ne pitamo za Karadžića, što se ne bi moglo reći za čovjeka u maskirnoj uniformi koji s indignacijom odbija svaku mogućnost razgovora, čuvajući u sebi svježu uspomenu na ono što se dogodilo u tom gradu 1992. godine. Tada je gotovo svaki Musliman istjeran iz svog doma, ubijen ili deportiran iz Foče. I to je bilo normalno u to doba, Foča je postala poznata po silovanju kao oruđu potčinjavanja. Mnoštvo svjedočenja opisuje sistematično masovno silovanje žena i djevojaka, nekih starih samo 12 godina, u dvoranama kao što je bio sportski centar Partizan. Bile su zlostavljane cijele noći, svake noći. “Samo su žene starije od 50 godina bile pošteđene”, prisjeća se vlasnica dućana, silovana od strane uniformiranih vojnika u sportskom centru: “Izbrojala sam ih 29 prije nego što sam se onesvijestila.” “Mislim da ću cijeloga života osjećati bol koju sam osjećala tada”, dodaje njezina prijateljica kojoj je tada bilo 15 godina.

Međunarodna zajednica govori o potrebi pomirenja u Bosni i potrebi da se “krene dalje”. I Bosanci su sami natjerani da u svakodnevnom životu krenu dalje, jer takvi su zahtjevi u podizanju obitelji, zarađivanju za život, pa čak i uživanju u životu. Ali kako će žrtve biti zadovoljne bez procesuiranja zločinaca? Kad je zloglasni zločinac i silovatelj Radovan Stanković nedavno poslan u zatvor u Foči, oslobođen je za nekoliko tjedana u akciji bijega organiziranoj od strane lokalne policije i osoblja zatvora. Logor Omarska kupio je indijski čelični mogul Lakshmi Mittal i otvorio rudnik željeza, kao da se ništa nije dogodilo. I zaposlio isključivo Srbe. Oni i dalje slave “oslobađanje Srebrenice” i drugih mjesta koja su uništili. “Nož, žica, Srebrenica”, postao je standardni poklič na nogometnim utakmicama. Teško je reći pokajanje – više zadovoljstvo onime što je učinjeno i spremnost da se to ponovi. I tako je boravak na slobodi Karadžiča i Mladića sve manje pitanje dvojice bjegunaca od pravde. Njihova sloboda održava na životu njihovu poruku i nekoliko međunarodnih promatrača kojima je doista stalo do Bosne, poput Paddyja Ashdowna, doista je željelo da Karadžić bude uhićen dok su oni bili na dužnosti. Postoje i oni koji izručenje Karadžića i Mladića Haagu vide kao mjerilo uspješnosti svog zadatka. Carla Del Ponte, koja krajem godine odlazi s dužnosti glavne haške tužiteljice, sada govori: “Oni su mi kost u grlu.” Na njezinu stolu nalazi se slika Mladića, njihove slike nalaze se na zidu ureda. “S jedne strane gledam sve što je Tribunal učinio i vidim da je obavio važan zadatak, ustanovivši da su ratni zločini počinjeni i omogućivši žrtvama da se i njihov glas čuje. Tada pogledam da su Karadžić i Mladić nakon 12 godina od podizanja optužnice i mojih osam godina na dužnosti još na slobodi: tada osjetim golemo razočaranje.”
(Ed Vulliamy)