Nakon prekida Hladnog rata, koji je bipolarizirao svijet na američke i ruske saveznike, iako je bilo i onih trećih, tj. nesvrstanih, došlo je do značajnog preustroja prijašnjih zemljovida koji su odražavali animozitete istoka i zapada. Sovjetski Savez se raspao, kao i Jugoslavija i Čehoslovačka, dok se s druge strane dogodilo veliko ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke, označivši tako “povjesnu pobjedu” demokratskog zapada nad komunističkim istokom. Raspadanje navedenih država, kao i ujedinjenje Njemačke, odraz je težnji naroda koji su željeli sami odrediti svoju budućnost, a ne da se ona kroji pod dominacijom velikih sila suprotstavljenih ideološkim suprotnostima. Nakon uspostavljanja novih država u Europi, jedno pitanje o osnivanju nove države, odnosno ujedinjenju dvije postojeće, intenziviralo se i u Aziji, i to nakon više od šezdeset godina. Naime, posljednjih godina sve se više govori o mogućnosti ujedinjenja Sjeverne i Južne Koreje, dvije države jednog naroda ideološki podijeljenog između komunističkog sjevera i kapitalističkog juga. Ako je vjerovati Samuelu Huntingtonu, autoru Sukoba civilizacija, države će se sve više početi povezivati na temelju kulture, dok se podijele više neće voditi na ideološkoj, već na civilizacijskoj osnovi. Toj tezi u prilog idu i posljednja zbiližavanja Pjongjanga i Seula koji su 54 godine nakon prestanka trogodišnjeg Korejskog rata 1953. godine početkom prošlog mjeseca napokon potpisali i službeni mirovni sporazum te se obvezali da će se angažirati na promicanju mira i prosperiteta Korejskog poluotoka. Inače, Deklaracijom iz Kaira, potpisanom 1943. godine, jedinstvena Koreja trebala je biti uspostavljenja nakon Drugog svjetskog rata, no rastući antagonizam između SSSR-a i SAD-a to je onemogućio te doveo do rata u kojemu je prema nekim podacima poginulo oko četiri milijuna ljudi. Hladni rat između dviju supersila doveo je do podjele Koreje na dva politička entiteta, sjeverni – u kojemu je na vlasti bio veteran gerilske borbe protiv japanske okupacije Kim Il Sung, i južni – gdje je na vlasti bio Syngman Rhee kojega su postavili Amerikanci. Iako su mnogi Koreci željeli održati nacionalne izbore na kojima bi izabrali jedinstvenog vođu zemlje, SAD je južnokoreancima zabranio da sudjeluju u izborima koje bi organizirao Sjever, što je na kraju rezultiralo ratnim sukobima i stalnim napetostima koje su donedavno trajale. Da se ozbiljno razmišlja o ujedinjenju dvaju država potvrđuje i nedavno objavljena studija posebnog parlamentarnog odbora Južne Koreje koja daje prognoze o troškovima tog procesa.

Prema toj studiji Južnoj Koreji će trebati najmanje 1000 milijardi dolara da podigne izrazito lošu sjevernokorejsku infrastrukturu narušenu katastrofalno vođenom ekonomskom politikom prijašnjeg i sadašnjeg vođe. Kada bi se dvije Koreje ujedinile 2015. godine, studija navodi da bi Južna Koreja tijekom deset godina potrošila 858 milijardi dolara da sjevernokorejsko gospodarstvo podigne na razinu polovice svog gospodarstva, dok bi se u slučaju ujedinjenja 2030. troškovi popeli na 1320 milijardi dolara. Ipak, izvješće navodi kako bi južnokorejsko gospodarstvo imalo velike koristi od smanjenja vojnih troškova i prodaje na novim tržištima na Sjeveru, kao i od puno jeftinije radne snage i zemljišta. Mnogi stanovnici Južne Koreje isto tako se pribojavaju se da bi ujedinjenje dotuklo njihovo snažno gospodarstvo, a također strahuju i od valova siromašnih izbjeglica koje bi nahrupile prema razvijenijem jugu. No, studija upozorava da će daljnje odgađanje procesa ujedinjenja sve više povećavati jaz između dvije zemlje, tako da bi s tim procesom trebalo početi što je prije moguće, pod uvjetom da je sam postupak realno ostvariv. Najveće zapreke ujedinjenju dvaju Koreja nalaze se u ekonomskoj i političkoj realnosti. S ekonomske strane, Južna Koreja morala bi biti spremna absorbirati zaostalu i centralno planiranu ekonomiju svojih sjevernih susjeda, što bi je vjerojatno udaljilo sa sadašnjeg 12. mjesta u svijetu. Naime, ekonomija Sjeverne Koreje jedna je od najizoliranijih na svijetu i suočava se s očajnim ekonomskim uvjetima. Veliki vojni izdaci odvukli su ionako ograničena sredstva od investicija u gospodarstvo prema jačanju oružanih snaga, što je dovelo do manjka resursa za investiranje i civilnu potrošnju. No i vojska je sve više počela osjećati nerazvijenost južnokorejskog gospodarstva, što najbolje pokazuje nedavna obustava letova vojnih transportnih zrakoplova zbog nedostatka goriva. Industriji pak manjka rezervnih dijelova što joj onemogućuje normalan rad, a velike poplave koje su pogodile zamlju dovele su do nedostatka hrane za mnogoljudno stanovništvo. Praksa kolektivne proljoprivrede, nedostatak privatnog vlasništva i proizvodnje hrane za vlastite potrebe, manjak obradivih površina, kao i manjak traktora i goriva, doveli su do toga da velika većina ljudi žive ispod razine siromaštva.

Za razliku od Sjeverne Koreje, jug poluotoka svrstava se u najrazvijenije zemlje svijeta. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća Južna Koreja je ostvarila nevjerojatno veliki rast i svrstala se u vodeće zemlje svjetske ekonomije, što najbolje pokazuje svrstavanje zemlje među tri tisuće milijardi dolara vrijedan klub svjetskih ekonomija. Svoj uspjeh Južna Koreja utemeljila je na sistemu bliskih i čvrstih veza između vlade i biznisa, uključujući direktne kredite, ograničenju uvoza, subvencioniranju sprecifičnih industrija i snažnom radnom snagom. Umjerena inflacija, niska nezaposlenost, trgovinski višak i ravnomjerna raspoređenost prihoda današnji su glavni pokazatelji čvrste južnokorejske ekonomije, koja bi uvelike bila uzdrmana priključenjem siromašnog sjevera.Druga i ne manje važna prepreka ujedinjenju Korejskog poluotoka jest autoritarni sjevernokorejski režim na čijem čelu stoji Kim Jong Il, diktator koji ne preza ni pred čim kako bi se zadržao na vlasti. Kim je svjestan da bi ujedinjenje dviju Koreja značilo i kraj njegova režima, u kojemu za razliku od velike većine svojih sunarodnjaka uživa u najvećem luksuzu, što on sam sigurno neće dopustiti. Dva scenarija moguća su u ovom slučaju, a to je ili nasilna smjena Kimovog režima i uvođenje demokratskog političkog sustava nalik onom u Seulu, ili čekanje da “dragi vođa”, kako voli da ga oslovljavaju, umre prirodnom smrću, što bi moglo na vlast dovesti politički razumno vodstvo.Ako se ove dvije velike prepreke prevladaju i nađe neko političko-ekonomsko riješenje zadovoljavajuće za obje strane, dvije umjetno podjeljene zemlje mogle bi nakon mnogih desetljeća ponovo postati velika nacija.