Veliki ruski društveni eksperiment ulazi u završnicu. Počela je kampanja za parlamentarne izbore, koji će se održati 2. prosinca, a u kojima bi trebala pobijediti prokremaljska Jedinstvena Rusija, a na drugom bi se mjestu trebala učvrstiti nedavno formirana također prokremaljska stranka Pravedna Rusija. Obje vode ljudi iz vrha vlasti, a vrh želi usmjeriti birače tako da svojim glasovima stvore dvostranački sistem (ili barem sistem s dvije konkurentske grupacije) na koji će se oslanjati velika ruska država. Slično kao što u SAD-u postoje republikanci i demokrati, u Britaniji laburisti i konzervativci, u Njemačkoj CDU i SPD, u Francuskoj ljevica i degolisti, u Hrvatskoj HDZ i SDP. Ankete daju veliku prednost Jedinstvenoj (47,7 posto), oko 15 posto glasača sada je za Komunističku partiju, kojoj za vrat puše Pravedna Rusija sa 11,7 posto. Uz medijsku podršku u kampanji Pravedna bi mogla ispuniti postavljeni zadatak.

Put u demokraciju
U Rusiji dobro znaju da je demokracija drugdje imala i stoljeća na raspolaganju za razvoj. No u zemlji koja je preživjela sedam desetljeća jednopartijskog sistema, a potom se zamalo ugušila u višestranačkom kaosu prelaska u kapitalizam stasala je skupina ljudi koja nastoji skratiti vrijeme potrebno zemlji da dobije političku stabilnost sa što većom biračkom podrškom. Eksperiment je riskantan zato što su dizajniranja poželjnog političkog sistema odozgo često završavala u diktaturama. S druge strane stihija događaja nakon velikih promjena i slomova, kakav je bio i pad Berlinskog zida, odvela je mnoge zemlje u anarhiju, dominaciju nacionalističkog ili socijalnog populizma uz uplitanje religijskih struktura u društveni život. I Rusija je glavinjala između svih tih opasnosti. Boris Jeljcin uspio je s pomoću američkih spin doktora i ruskih bogataša, kojima je podijelio vrijedna državna dobra, zadržati vlast pred tada snažnom Komunističkom partijom. Cijena je ipak bila prevelika. Bogataši su nastavili ganjati svoj interes, ne mareći za opće dobro i osiromašenu većinu. To je stvorilo teren za novu generaciju državnih službenika koji žele zemlju urediti po modelu zemalja s kojima se Rusija bori za svjetski prestiž. Kritičari sa Zapada često zaborave da su i američki predsjednici poput Georga Busha starijeg do vrha administracije dolazili preko upravljanja tajnim i sigurnosnim službama. Njemački ministar vanjskih poslova liberal Klaus Kinkel svojedobno je vodio njemačku sigurnosnu službu BND. Okolnosti su priliku za vođenje zemlje dale grupaciji iz tajne službe FSP (bivši KGB), mahom suradnicima Vladimira Putina iz Sankt Peterburga i promućurnijim biznismenima koji su shvatili da zgrtanje profita treba donekle uskladiti i s potrebama zajednice. Dvije glavne struje personificiraju dvojica bliskih Putinovih suradnika. Sergej Ivanov i Dimitrij Medvedev. Prvi je Putinov peterburški drug KGB-a, zamjenik je premijera, kao i Medvedev, koji je istodobno i predsjednik uprave državno-privatne megakompanije Gazprom. On je prije bio član peterburškog “odvjetničkog kružoka”. Oni su manekeni Jedinstvene Rusije, a među njima se traže i potencijalni Putinovi nasljednici na mjestu predsjednika.

Trećim potencijalnim nasljednikom Putina smatra se Vladimir Jakunjin, direktor Ruskih željeznica. Iako zapadni analitičari pokušavaju iz toga izvesti zaključak o borbi između silovika (jedan od pejorativnih naziva za kagebeovce, posebno one s niže hijerarhijske razine) i tehnokrata, zapravo je riječ o strujama s malo ideoloških razlika. “Jedinstvena Rusija” je u klasičnoj podjeli nešto desnije, emitira poruke na koje glavom klimaju državni činovnici, poduzetnici, ali i obični ljudi. To je stranka koja Putinu predstavlja glavnu polugu u parlamentu iako on formalno nije njezin član. Formalni predsjednik Jedinstvene je Boris Grizlov, predsjednik parlamenta, Dume. Malo ljevije je Pravedna Rusija, koju je osnovao Putinov suputnik iz St. Peterburga Sergej Mironov, predsjednik gornjeg doma Dume. Njegovo je udruženje nastalo iz pokreta Stranka života koja se zauzimala za “bolji život ljudi u svim sferama”. Udružujući se sa strankom penzionera i političkim grupacijama koje je nadzirao još Jeljcin, nastala je Pravedna Rusija koja bi trebala igrati ulogu zapadne socijaldemokracije. Obje stranačke konglomeracije vremenom su apsorbirale i kooptirale raznorodne političke skupine. Priklanjali su im se dotad samostalni pojedinci, upozoreni prijetnjama ili privučeni obećanjima. Pravedna Rusija trebala bi socijalnim porukama ublažiti izborni uspjeh ionako oslabljene Komunističke partije. Ostatak opozicije gurao se u stranu različitim administrativnim mjerama. Ograničen je utjecaj zapadnih fondacija koje su poticale različite političke i opozicijske skupine. Srušeni su biznismeni koji su financirali opozicijske televizije i novine. Na demonstrante su slane goleme snage OMON-a, policijskih jedinica posebno treniranih za razbijanje političkih demonstracija. Mišići su pokazivani pretjerano kako bi se pokazalo da snažnija opozicija nema izgleda za uspjeh.

Stranke vlasti
Strankama je zabranjeno koaliranje prije izbora, postavljeni su visoki financijski i organizacijski pragovi za registriranje stranaka (200.000 potpisa, traži se uplata 1,6 milijuna eura u proračun, koji će biti vraćen samo onima koji prijeđu četiri posto). Prema anketama, uz dvije “stranke vlasti” u novi parlament ući će još komunisti i Liberalno-demokratska partija Vladimira Žirinovskog, koja privlači nacionaliste i lumpenproletarijat, a koja nikad nije protiv vlasti. Pravi liberali zapadnog tipa vjerojatno neće ni ući u parlament. Njihovi lideri Anatolij Čubajs i Mihail Kasjanov (bivši premijer, zvan “Miša dva posto”) omraženi su u narodu jer ih se smatra kreatorima privatizacije koja je eksplodirala u kaosu. Tankoćutni demokrati sa Zapada i u Rusiji nisu baš sretni zbog takvog raspleta i skeptični su za ishod ovog eksperimenta. No on je u sedam godina, otkad ga je Vladimir Putin počeo provoditi, doveo do rasta standarda, stabiliziranja prilika u ekonomiji i sređivanja stanja na mnogim područjima društvenoga života. Kritičari upozoravaju na premalo kontrole nad “strankama vlasti”, a optimisti se nadaju da će projektirane stranke početi živjeti životom sličnim svojim srodnicima iz drugih zemalja te proizvoditi slične društvene učinke. Iako je mnogo opcija otvoreno, dosadašnji rezultati daju za pravo optimistima.