Nakon 20 godina zagrebački gradonačelnik priželjkuje neku novu Univerzijadu. Ona je možda i moguća što se tiče održavanja studentskih igara, ali svakako nije u onom važnijem smislu – potpunoj obnovi i gradnji Zagreba. Prilično beznačajne sportske igre samo su jednom neponovljivo osigurale takav razvoj grada iz više razloga – jedinstvene političke situacije, centraliziranog upravljanja, nepoznavanja privatnog vlasništva, nepostojanje propisa o nabavi, golemog proračuna i načina njegova punjenja, jedinstvenog medijskog tretmana i još nekoliko elemenata od kojih bi danas neki nosili etiketu “skandalozno”. Prema proračunima Antuna Ćapete, nekadašnjeg direktora Radne zajednice Univerzijade, ulaganja u sportske i nesportske objekte u tri godine intezivne gradnje dosegle su vrijednost od oko 391 milijardu tadašnjih dinara! Preračunavanje tog iznosa u eure ili kune nije moguće jer je, primjerice, samo inflacija od 84. do 87. godine iznosila 912 posto, ali je jasno da je bila riječ o milijardama kuna. Novac se slijevao na dva osnovna načina: od poreza na promet na proizvode koji su imali simbol Univerzijade i ulaganjima Grada i državnih tvrtki, bez priljeva izvana ili zaduživanja. “Sav porez od takvih proizvoda išao je za Univerzijadu. Sklopili smo ugovore s tvrtkama da im dajemo 30-ak posto iznosa od poreza, a da ostatak ide nama. Svima se isplatilo raditi proizvode sa Zagijem, a mi smo imali velik priljev prihoda. Nitko se u zakonu o porezu nije sjetio limitirati potrošnju novca. Državne tvrtke su također maksimalno ulagale u infrastrukturu Zagreba, sve zbog Univerzijade”, prisjeća se Ćapeta. Teško bi bilo pobrojati što je sve napravljeno mimo nužnih sportskih objekata, ali samo se može zamisliti kako bi danas prošao neki ili političar koji bi za 11 dana studentskih igara odlučio trošiti državne novce za gradnju zgrade državne televizije, muzeja, obnovu 220 pročelja u gradu, preurediti i sagraditi hotele i sve ugostiteljske objekte, isprobijati podvožnjake po udaljenim dijelovima grada, graditi plinsku, vodovodnu infrastrukturu, potpuno rekonstruirati trgove, provesti još nebrojeni niz projekta koji nisu imali nikakve veze s Univerzijadom. Da bi se zadovoljili osnovni uvjeti održavanja igara, trebalo je “samo” imati stadion za nogomet i atletiku, jednu veliku zatvorenu dvoranu ili dvije manje, jedno veliko ili dva mala zatvorena plivališta.

“Organizatori Univerzijade na čelu s pokojnim Josipom Vrhovcem shvatili su da je Univerzijada jedinstvena i posljednja šansa da se ulaže u Zagreb. Kriza Jugoslavije se nazirala i Milošević je već 1986. godine došao na vlast. Sreća je bila što se Beograd tada kandidirao za Olimpijske igre pa se Univerzijada i sva popratna ulaganja u Zagreb mogla okarakterizirati kao primjer da Jugoslavija može organizirati velika događanja i da je otvorena prema svijetu”, portretira tadašnju situaciju Šime Vlajki koji je prije 20 godina bio u sektoru za informiranje i propagandu, a zatim u odjelu za interno informiranje Komiteta Univerzijade. “Dobro da je Beograd izgubio Olimpijske igre tek kada se Univerzijada održala”, kaže Vlajki. Značenje i potencijale Univerzijade je još prije dobivanja prepoznao Mirko Novosel koji je osigurao tijesnu pobjedu nad Brisbaneom, Indianapolisom i New Dehlijem. Vlajki svjedoči kako je Novosel FISU na filmu o Zagrebu prikazao izvana dvoranu “Vatroslav Lisinski” tvrdeći da je to velika sportska dvorana. Novosel je također brzo shvatio kako je tadašnji predsjednik FISU-a Primo Nebiolo veoma samoljubiv čovjek koji je volio vojsku i odavanje počasti, i maksimalno mu je udovoljao. “Mjesec dana prije Univerzijade bilo je dovršeno tek 60 posto objekata, ali je Novosel Nebiola koji je došao u inspekciju sa suprugom dočekao sa svim vojnim počastima, stavio ga u vojni helikopter i tako su obišli samo gotove objekte. Nebiolo se vratio u Rim i rekao da je Zagreb 100 posto izgrađen i spreman”, otkriva Vlajki manje poznate “sitne trikove” tadašnjeg vodstva. Među ostalim trikovima već je legendarno davanje indeksa jugoslavenskim sportašima iako uopće nisu studirali ili gradnja Cibonina tornja kupnjom “ciglica” (iako su i dvorana i toranj sagrađeni u biti više od sredstava Univerzijade). Pretpostaviti je da bi mediji i sustavi kontrole danas otkrili takve “podvale”, a što bi one značile za ugled države i grada, ne treba spominjati. Novosel je uspio progurati kod Nebiola i da u Univerzijadu uđe prvi put veslanje kako bi se napravio Jarun, te presedan da se objekti osim u Zagrebu grade i u Varaždinu, Sisku, Rijeci, Velikoj Gorici i Šibeniku. Vlajki i sam priznaje da je medijima uvijek ublažavao probleme koji su se događali u vezi s financiranjem, dovršenosti ili provedbom nekog projekta.

U hrvatskim medijima su svi također vjerovali u Univerzijadu, bili su pod paskom hrvatske komunističke partije i nitko nije postavljao neugodna pitanja. Pitanja o svrsishodnosti ulaganja stigla su tek nakon Univerzijade i gotovo u cijelosti iz medija pod paskom Beograda. Univerzijada nije imala kritiku oporbe, medija, izražene mehanizme kontrole. Kada je odluku jednom donio politički vrh, samo on ili jače struje unutar njega su je mogli promijeniti. Ako su se pojavile rupe u financiranju, pokrivale su se donacijama tvrtki koje su bile podložne i povezane s politikom. Teško da bi itko danas i s 391 milijardom kuna u gotovini, držeći se svih sadašnjih zakona, uspio provesti sve javne natječaje za projektiranje, nadzor, izvođače, otkupiti zemljište i dobiti sve dozvole u tako kratkom roku. Prije 20 godina se znalo da grade Gortan, Industogradnja i Tempo. Projektanti su bili stručni, ali državni. Danas bi se rokovi morali hvatati izravnim pogodbama, što otvara veliki prostor za malverzacije i pogodovanja. Nitko od organizatora Univerzijade se unatoč golemom obrtaju novca nije nakon nje obogatio, nego su se vratili poslovima koje su obavljali prije igara. “Imali smo oko 160 projekta, ne samo građeni, nego i organizacijski, ali svi su znali što trebaju raditi. Građevne dozvole su se izdavale u jednom danu i to tako da su apsolutno svi odgovorni svake srijede sjeli za stol, proučili projekte, dali primjedbe, ispravljali dokumente i na kraju davali suglasnosti. Struci se moglo vjerovati, ali je trebala i velika volja i krvavi rad da se sve to organizira”, objašnjava Ćapeta. Obojica sugovonika, međutim, uvijek ističu da sve navedene prilke, drukčije pravne regule i načini financiranja ne bi bili dovoljni da se Univerzijada održi bez goleme energije i vjere u projekt svih sudionika – od vodstva do volontera i građana. “Zagreb Univerzijade je bio Zagreb Europe, a danas nisu uspjeli animirati ljude niti da dođu na proslavu obljetnice. To najbolje govori o sposobnosti”, zaključuje Vlajki. Unatoč tomu što je Univerzijada gurnuta u drugi plan tijekom devedesetih godina kao “komunistički projekt”, tek sada se može realno reći da bi Zagreb bio mnogo zaostaliji grad da tadašnje vodstvo nije iskoristilo posljednji mogućnost povlačenja državnog novca za ulaganja. Upravo zato je treba smatrati velikim uspjehom, ali je i smjestiti u povijesni kontekst koji se više ne može ponoviti.