Samo nekoliko dana po izlasku prošlog broja Investitora i posljednje FX kolumne (naslovljene “Carry trade klimaks”), svjetlo dana ugledalo je godišnje izvješće Banke za međunarodna poravnanja (što je, usudio bih se reći, jako nesretan prijevod za Bank for International Setllements), koje je zazvučalo poput kakve jeke. Jer analitičari BIS-a veliku su pozornost posvetili upravo fenomenu carry trade strategije, koji bi se u određenim okolnostima, potpomognut kakvim prigodnim katalizatorom globalnih implikacija, mogao pretvoriti u veeeeliki – problem. Isključimo li mogućnost da su autori dotičnog izvješća bili pod dojmom spomenutog teksta (što se, čak i uz zavidnu dozu narcisoidnosti, doima poprilično nategnutom konstrukcijom), ostaje tek zaključiti kako se situacija čak i iz (počesto suhoparne) akademske perspektive doima vrlo ozbiljnom. Možda bi intonacija tih analiza bila i nešto blaža, no kako je riječ o pamfletu koji izlazi samo jednom godišnje, autori su se, za razliku od Financial Timesa, gdje se tmurne prognoze izmjenjuju s umirujućim izjavama optimista na dnevnoj bazi, evidentno odlučili za prudentan pristup. A uz upozorenje kako je aktualna pozicija japanske valute nespojiva s fundamentima, nemoguće je ne zamijetiti konkretan (i poprilično katastrofičan) primjer iz listopada 1998. godine, kada je tečaj USD/JPY u svega dva dana deprecirao za nevjerojatnih 10%. Čime analitičari izravno upiru prstom u paradoks koji posljednjih godina zaokuplja mnoge, a odnosi se na činjenicu da američki dolar, unatoč sve dubljem deficitu tekućeg računa, koji (prije ili kasnije) iziskuje intenzivnu prilagodbu tečaja, bilježi rast vrijednosti u odnosu na jen, dok potonji, oboružan podebljim suficitom tekućeg računa (i gospodarskim rastom od visokih 3,3% u prvom kvartalu), svejedno tone sve dublje. I umjesto 114 jena, koliko je iznosio očekivani prosjek deriviran iz anketa korporativnog sektora, dolar danas vrijedi više od 122 jena.

Objašnjenje je relativno lako pronaći u recentnim brojkama, prema kojima je samo u prvom kvartalu imovina japanskih građana u investicijskim fondovima porasla za 5,2%, dok je, istodobno, u zaključenoj fiskalnoj godini (završava krajem ožujka), udio imovine (tih istih) fondova denominirane u inozemnim valutama uvećan za čak 53%. Udio klasične štednje u ukupnoj imovini kućanstava u istom je razdoblju smanjen (četvrtu godinu zaredom) s 50,7% na 50,1%, potaknuvši proporcionalan rast priljeva kapitala u investicijske fondove, koji sada čine 4,5% ukupne imovine građana (pomak s 3,6%). Drugim riječima, prosječni stanovnik Zemlje izlazećeg sunca jednako štedi, ali sve aktivnije traži profitabilnije destinacije za svoj kapital, potičući odljev kapitala te u konačnici procvat carry trade strategija. Čime se slabost jena pretvara u ‘too much of a good thing’, jer osim što japanskim kompanijama povećava profit iz inozemstva, povećava i uvoznu stavku troškova, na što sve češće upozoravaju ‘face’ poput Carlosa Ghosna (Renault-Nissan) i Michijira Kikawe (Hitachi). Stvar je otišla tako daleko da se i visoki japanski državni dužnosnici (a među njima čak i ministar financija Koji Omi), kojima je nedvojbeno u interesu slabija domaća valuta, stidljivo pridružuju orkestriranim verbalnim intervencijama. S druge strane Pacifika, strpljenje polako gubi i Kongres, navodeći kako je samo Toyota na krilima povoljnog tečaja jena ‘ubrala’ ekstra 250 milijuna dolara, ne prihoda, već profita. Zbog čega na kraju dolazimo do hipoteze o kojoj je za sada smogao snage progovoriti tek Nobuo Yamaguchi, predsjednik Gospodarske komore, ustvrdivši kako se rješenje možda krije u izravnoj intervenciji na tržištu. Cilj je, između ostaloga, omogućiti rast vrijednosti nekolicine valuta koje su opisanim odnosom snaga na deviznom tržištu posljednjih godina pretrpjele velike gubitke. Uzgred budi rečeno (za brojne hrvatske građane koji su postali ključan instrument kreditne ekspanzije banaka) – znate li koja se valuta, uz japanski jen, najčešće ‘žrtvuje’ u egzekuciji carry trade strategije? Pa švicarski franak, naravno.