Iako se čini kako se većina zemalja, bez obzira na regiju i političko uređenje, konačno riješila pošasti zvane inflacija, još uvijek postoje neke koje ne dijele sreću oko svjetske gospodarske stabilnosti. Ukratko, lako je biti multimilijunaš kada je snazi inflacija. Uostalom, nismo li i sami u bivšoj državi sve plaćali milijunima dinara i pritom se osjećali – poprilično jadno.

Stalno ukidanje nula
Među prvima na listi neželjenih valuta nalazi se somalijski šiling (SOS) kojih ćete za jedan dolar dobiti čak 1 388. Inflacija je i dalje u porastu pa umjesto novčanika u Somalijsku mjenjačnicu ponesite – ruksak. Kao nekada njemačka marka u bivšoj Jugoslaviji, tako je danas američki dolar platežno sredstvo ‘of the day’ u Somaliji. Nakon sloma vlasti 1991. godine pala je i Središnja Banka Somalije a kolabirao i cjelokupni sustav. Neke su regije ustanovile vlastite središnje banke dok ostatkom zemlje harače špekulatori koji vlastite monetarne sisteme i pravila za iste izmišljaju ‘u hodu’. Najgori dio tek dolazi: novčanica od 1000 šilinga je najniža postojeća banknota a šalica čaja stoji ‘samo’ 500 šilinga. Da bez Amerikanaca u Iraku više ništa ne ide već smo znali, no da je situacija ekvivalentna onoj U2-a ‘With or without you’ dokazuje i nova iračka valuta odnosno novi irački dinar (NID). Samo u travnju, stopa inflacije iznosila je 41 posto a danas biste za jedan dolar mogli dobiti čak 1.260 dinara. Sve je počelo omraživanjem nekad voljenog Saddama koji se, kao i većina diktatora smješka s većine starih novčanica. Padom spomenika, pala je i valuta, rat protiv terorizma postao je oslobađanje iračkog naroda kojem, ukoliko se inflacija nastavi kretati ovakvom brzinom, neće pomoći ni sam Greenspan. Venecuelanska valuta – bolivar (VEB) ima inflaciju zabilježenu negdje oko 20 posto što znači da na crno za jedan dolar možete dobiti čak 4.110 bolivara. Zbog kampanje nacionalizacije Huga Chaveza kapital je ‘pobjegao’ iz zemlje. Kako bi zaustavo dizanje cijena i “stabilizirao” gospodarstvo, Chávez je objavio bizarne mjere kao što je zatvaranje svih onih koji povećaju najveću dozvoljenu cijenu, ukinuo je nule sa bolivara i tako ga učinio ‘snažnijim’ (Zvuči li vam ta metoda poznato?). Slično ide priča i sa Robertom Mugabeom i zimbabveanskim dolarom kojih možete za jedan američki dolar dobiti čak 750 na crnom tržištu. Brutalna agrikulturna ‘reforma’ dovela je do pada iste, nestanka većine roba i hiperinflacije. Samo od 1999. gospodarstvo je palo za 30 posto a do 2008. stopa inflacije bi, prema procjeni Međunarodnog monetarnog fonda mogla porasti i do 6000 posto.

Crno tržište
Sjevernokorejski won (KPW) stoji nešto bolje. Za jedan dolar ćete tako dobiti čak 2500 wona na crnom tržištu. Predsjednik Kima Jong Il je pak odlučan u tvrdnjama da je inflacija zaustavljena i to u omjeru jedan dolar za 2,16 wona. Dokaza naravno nema – velikom vođi bezpogovorno se vjeruje kao onomad Imeldi Marcos da je kupnjom cipela pomagala gladujućem filipinskom narodu. Tu se gubi sva daljnja logika. Sjeverna Koreja je ionako loša sa prirodnim resursima, izvoz kao takav ne postoji a od sjevernokorejskog wona bježi se kao od egzotične zarazne bolesti. Cijene su od 2002. godine u porastu pa je tako samo riža od tada poskupila za čak 550 posto. Dobar tek!