Afera u Hrvatskom fondu za privatizaciju samo nam je dokazala ono što odavna svi znamo: da je Hrvatska premrežena onima koji smatraju da im njihova funkcija sama po sebi donosi pravo da samostalno, bez grižnje savjesti, ubiru neprijavljeni danak. Dobiti neku funkciju oni doživljavaju kao srednjevjekovni feudalci kojima vladar udjeljuje leno. A zapanjujuć je broj ljudi koji na takve postupke pristaju, pa ih čak i djelomično i odobravaju. Nekim malim igračima i danas se gotovo javno donose sitni pokloni, no do onih pravih igrača ne može baš svatko doći. Agenti USKOK-a tako su čitavu godinu morali glumiti lovatore kako bi zadobili njihovo povjerenje. Jer ni novac bez pravih poznanstava ponekad neće pomoći. Poruka je: u Hrvatskoj svaki investitor koji želi biti siguran da će ostvariti željeni cilj, čak i kad donosi dobru ponudu, čini se, mora unaprijed platiti porez na svoju investiciju čovjeku u sivom odijelu na crnoj kožnoj fotelji koji će njegovu plavu kuvertu u unutrašnji džep sakoa strpati brzinom nekog filmskog superheroja. Tako brzo da na kuverti možda ni otisci prstiju neće ostati. E sad, rađa li prilika lopova, ili je u hrvatskom društvu sve tako posloženo da lopov prelako dođe u priliku igrati se nacionalnim bogatstvom? Naravno, oporba je brzo iskoristila aferu da napadne ministre koji su za kriminal mogli barem teoretski znati, pozivajući ih u najmanju ruku na moralnu ili zapovjednu odgovornost. O tome se, dakako može raspravljati, no ministri moraju van iz nadzornih odbora ne samo zato što nemaju ni znanja ni sposobnosti ni vremena, a ponajmanje volje, istraživati svaki sumnjivi potez svojih suradnika. Moraju otići ne samo zato što bi nakon njihovog odlaska (možda?) moglo biti bolje, nego zato što su ministri u nadzornim odborima zapravo obični glineni golubovi spremni za odstrel.

Kome već nije dosadilo da svaki put kad u nekoj državnoj tvrtki zaplamti neki skandal moramo raspravljati o tome treba li ministar dati ostavku, pa zatim treba li na panj glave staviti i cijela vlada?!? Koja, čini se nikad nije nevina. Ako se ne razotkriva korupcija, kriva je jer onima koji to trebaju raditi u ruke nije stavila potrebne instrumente. Kriva je i kad se korupcija otkriva, jer se nekako uvijek uspostavi da je tu svjesno ili nesvjesno (nemarno?) prste umiješao neki član vlade, ministar, državni tajnik, danas ministrov vozač, sutra možda tajnikova kuharica… A odgovor koji zatim slijedi (NISMO ZNALI!) baš nas i ne tješi previše. Gospodo, odmaknite se, ako ne želite biti opečeni! No ovaj put na kocki je ipak mnogo više od ugleda (ne)zamjenjivih činovnika. Neki već, uključujući predsjednika države, najavljuju da treba preispitati sve ugovore koje su potpisali optuženi haefpeovci. Hrvatskoj se time zapravo čini najveća šteta, jer se ponovno samo zbog denevnopolitičkih razloga investitori dovode u stanje nesigurnosti i straha. Skandal sam po sebi ne mora biti tako štetan, jer samo potvrđuje ono što smo do sada slutili, naprotiv, u investitorsku javnost šalje pozitivan znak da se u ovoj državi konačno nešto ipak mijenja. Vratiti generalno sve na početak bilo bi najgore, osim što se radi o čistoj demagogiji, kao što je to bila i priča o reviziji i kažnjavanju za nezakonitosti u dosadašnjoj privatizaciji.