Teze o dezindustrijalizaciji, rasprodaji nacionalnog bogatstva ili zazivanje devalvacije opasni su populizam koji građane demotivira, a političare diskreditira. Za dinamičan i dugoročan ekonomski rast jedna je od osnovnih pretpostavki ustrajanje na stalnom provođenju reformi; bez toga su zemlje osuđene na nazadovanje. Spomenutom tezom bila je prožeta glavnina izlaganja na jučerašnjoj konferenciji “Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okruženju”, održanoj na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. Skup je zapravo rezultat inicijative ekonomista dr. Ante Čičin Šaina koji je, očito potaknut populističkim interpretacijama i crno-bijelom optikom ekonomske politike koja prevladava u predizborna vremena, odlučio okupiti oko sebe skupinu ekonomista te otvoriti argumentiranu i stručnu raspravu o ključnim pitanjima ekonomskog razvoja. U svom osvrtu pod nazivom “Nekonvencionalne teze o stanju i problemima privrednog razvitka Hrvatske” Čičin Šain je pošao od teze da Hrvatska već 14 godina zapravo bilježi neočekivane stope ekonomskog rasta te da je to najduže razdoblje kontinuiranog rasta u novijoj hrvatskoj povijesti. Stoga je, kaže, besmisleno lamentirati nad dezindustrijalizacijom i rasprodajom nacionalnog bogatstva, navodno neuspješnim, a zapravo uspješnim stabilizacijskim programom iz 1993. te zazivati devalvaciju, koja bi nas skupo stajala. Takve teze naziva opasnim populizmom koji građane demotivira, a političare diskreditira što vodi u začarani defetistički krug iz kojeg nema izlaza. Rješenje vidi u novom “društvenom sporazumu”, odnosno konsenzusu, poput onog o borbi za neovisnost, za osposobljavanje što većeg broja građana za život u kompetitivnom okruženju.

Popratne pojave, kao što je društvena diferencijacija pritom su normalne, smatra on, pri čemu je puno više dobitnika od gubitnika. Najveći dugoročni problem Hrvatske s kojim će se, prema njegovu mišljenju, suočiti je demografski deficit. Nezaposlenost je, kaže, samo prividno težak problem, a znatno teži bit će oskudica radne snage u pojedinim djelatnostima. Problem bi mogao biti i zatvorenost hrvatskog društva, smatra ekonomski analitičar Velimir Šonje. Nasuprot evidentnoj otvorenosti hrvatske privrede, što se vidi po uvozno-izvoznim računima i dotoku kapitala, stavovi građana o otvorenosti su potpuno suprotni, kaže Šonje referirajući se pritom na istraživanja Otvorenog društva Hrvatska iz 2005. godine, u kojem je izmjerena znatna preferencija građana i privrednika prema zatvorenosti. To pak, kaže Šonje, smeta provedbi ekonomske politike i reformi, a uzrok takvih stavova vidi u emotivnoj reakciji građana na otvaranje i globalizaciju. U planiranju reformi, zbog ograničenosti političkog kapitala te ljudskog potencijala u javnoj upravi, prvo treba napraviti prioritete te istodobno posebnu pozornost obratiti na politekonomske čimbenike koji ograničavaju provođenje reformi u Hrvatskoj, naglasio je dr. Marko Škreb u svom prvom javnom istupu otkako se vratio na domaću ekonomsku scenu. Jednu od važnijih kočnica u utvrđivanju prioriteta u nas on vidi u mentalitetu tzv. rentijerskog društva.
(J. Dozan, H)