Ljudi koji se suoče s dijagnozom terminalne bolesti, kako je slavno napisala švicarsko-američka psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross, prolaze kroz pet faza tugovanja: poricanje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i prihvaćanje. Isto bi se moglo reći i za našu reakciju na sve brže širenje mogućnosti umjetne inteligencije.
U početku se činilo da umjetna inteligencija neće biti ništa više od malo sofisticiranije tražilice ili chatbotova koji prilično dobro oponašaju ljudsko biće. Stoga nije bilo teško poricati da će ta tehnologija imati znatniji utjecaj na naše živote ili profesije.
Onda se umjetna inteligencija počela pojavljivati posvuda, i to na najiritantnije moguće načine. Njezin se utjecaj očitovao u odvjetničkim podnescima s izmišljenim sudskim presedanima, programskom kodu s pogreškama i sigurnosnim ranjivostima, chatbotovima korisničke službe koji su odstupali od zadanih uputa te, što je posebno iritiralo akademike poput mene, u studentskim esejima i zadaćama. Sve su to bili dobri razlozi za ljutnju.
Izmišljotine sve rjeđe
No tada se umjetna inteligencija počela poboljšavati. Izmišljotine, halucinacije i pogreške postajale su sve rjeđe. Kako je postajalo očito da se korištenje umjetne inteligencije među studentima ne može zaustaviti, mnogi su počeli uviđati i pozitivnu stranu njezina potencijala za unapređenje učenja. Došlo je vrijeme za pregovore. Morat ćemo prilagoditi brojne aspekte načina na koji radimo, ali tješili smo se mišlju da ipak postoje inherentna ograničenja onoga što umjetna inteligencija može učiniti. Mogla je obaviti golemu količinu kognitivnog i analitičkog rada, i to mnogo brže od bilo kojeg čovjeka, ali pitanja prosudbe, ukusa, vrijednosti i preferencija i dalje su bila, a takva će i ostati, u domeni ljudskog uma. Umjetna inteligencija mogla je izvršavati zadatke, ali mi ljudi bili smo ti koji zamišljaju i stvaraju ideje. Trebalo je samo pravilno podijeliti posao.
Dugo sam se držao tog stajališta i priznajem da mi je pružalo veliku utjehu. Nažalost, umjetna inteligencija nije igrala po tim pravilima. Svaki put kad bih svojem chatbotu postavio pitanje, dobio bih ne samo odgovor, nego i mnogo više od toga. Govorio mi je što bih još trebao istražiti, predlagao drukčiji način oblikovanja pristupa i nudio usporedbe ili suprotnosti s nekim drugim projektom na kojem sam radio, neovisno o tome jesam li se u vezi s njim koristio umjetnom inteligencijom ili ne. To je bilo pomalo iritantno, ali nisam mogao poreći da dobivam vrijedne uvide.
Volio bih vjerovati da bih i sam s vremenom došao do sličnih zaključaka, ali moj me chatbot redovito preduhitrio. Što je još gore, očito je bio sposoban za vrlo kreativno razmišljanje. Potaknut tvrdnjom svojeg kolege Jasona Furmana da bi alati umjetne inteligencije danas obavljali bolji posao od profesionalno obrazovanih ekonomista zaposlenih u stručnim službama Vijeća ekonomskih savjetnika Bijele kuće, odlučio sam svoj chatbot iskušati teškim pitanjem: “Godina je 2027. i zemlja se suočava s krizom skrbi. Nedostaje njegovatelja za kućnu njegu, raste broj nesreća i smrti među starijim osobama i osobama s invaliditetom koje su ostale bez pomoći, a radnici napuštaju tržište rada kako bi se brinuli o svojim bližnjima.
Predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika mora predsjedniku ponuditi moguća rješenja.” Pritisnuo sam tipku Enter, a umjetna inteligencija odmah je pripremila tehnički memorandum s detaljnim preporukama koje su obuhvaćale savezne programe sufinanciranja, prilagodbe naknada u okviru Medicaida i program viza za njegovatelje, zajedno s fiskalnim izračunima. Prekoračujući svoje ovlasti – i, po svojem običaju, okvire samog upita – izradila je i političku strategiju za predstavljanje i promicanje programa.
Ljudi vs strojevi
Hm, pomislio sam, moj chatbot očito se vrlo dobro snalazi unutar postojećega ekonomskog i institucionalnog okvira. Ali može li ga nadići? Kako bih odgovorio na to pitanje, zatražio sam od njega da razvije nekonvencionalne alternativne politike, zanemarujući političku stvarnost. Vratio se s nekoliko zanimljivih mogućnosti, među kojima su bile Nacionalni korpus za skrb, koji bi mlade ljude obvezivao da se brinu o starijima, te prenamjena nedovoljno iskorištenih uredskih i trgovačkih prostora u “četvrti skrbi” koje bi imale koristi od ekonomije razmjera i aglomeracije. Zatim sam, sasvim spontano, zatražio od umjetne inteligencije da jedan od mojih rukopisa pretvori u stand-up komičarski nastup.
Rezultat me toliko nasmijao da sam se zabrinuo kako će prolaznici pomisliti da imam ozbiljnih psihičkih problema. Uvid, mašta, humor! Pa to nije bilo dio našeg dogovora, zar ne? Tada je počela nastupati depresija. Počeo sam osjećati tugu zbog svijeta u kojem se ljudsko razmišljanje više neće razlikovati od rada strojeva i u kojem će ljudsko razmišljanje svakim danom biti sve manje potrebno. Poput matematičara koji su potpisali zajedničko pismo o utjecaju umjetne inteligencije na njihovu disciplinu, počeo sam se zabrinjavati zbog gubitka “konceptualnog razumijevanja i uvida” koji bi uslijedio kada bismo umjetnoj inteligenciji prepustili svoj posao. Bilo je to zastrašujuće i dezorijentirajuće iskustvo.
Sljedeća je faza, kako nas uči priručnik, prihvaćanje. Ovdje ipak imamo izbor. Za razliku od terminalne bolesti, umjetna inteligencija i načini na koje je koristimo nisu izvan naše kontrole. Od tehnoloških kompanija iz Silicijske doline koje razvijaju tu tehnologiju i poduzeća koja je primjenjuju, preko profesionalnih zajednica koje određuju norme njezine primjerene uporabe, pa sve do vlada koje će je jednog dana – po mogućnosti prije nego poslije – morati regulirati, odluke o našem odnosu prema umjetnoj inteligenciji donose se svakodnevno. Najgora pogreška koju možemo napraviti jest prihvatiti svijet u kojem joj prepuštamo previše toga.
U konačnici, morat ćemo pronaći način da ograničimo uporabu umjetne inteligencije u interesu čovječanstva. Primjerena usporedba ovdje su sredstva za poboljšanje sportskih rezultata, koja privremeno povećavaju ljudske sposobnosti, ali u konačnici štete onima koji ih koriste. Umjetna inteligencija slična je takvim sredstvima, samo što je mnogo moćnija, a njezine jednako pogubne nuspojave postat će vidljive mnogo kasnije. Iskušenje da joj se prepustimo bez ograničenja vrlo je snažno i takvo će i ostati.
Homerov Odisej znao je da sirene obećavaju znanje, ali donose propast. Dao se privezati za jarbol svojeg broda kako ne bi podlegao njihovoj prekrasnoj pjesmi, skrenuo prema njima i završio na stijenama koje su već odvele u smrt toliko pomoraca. Izazov s kojim se suočavamo u slučaju umjetne inteligencije sličan je: moramo se suzdržati kako ne bismo izgubili vlastitu ljudskost.
© Project Syndicate, 2026.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu