EN DE

Europa je izgubila dio svojih vrijednosti, ali da nismo unutra, imamo li bolju adresu?

Autor: Poslovni.hr
15. studeni 2026. u 22:00
Podijeli članak —
Predsjednik Zoran MIlanović kritizirao je što Hrvatska nema svoju autonomnu vanjsku politiku, baš kao što je nema ni EU, pa su sada, naknadno, jasnije njegove povremene provokativne intervencije, koje obično komentiramo kao bliske ruskoj politici/Davor Puklavec/PIXSELL

Živimo li u boljoj zemlji zahvaljujući članstvu u Uniji?

Predsjednik Milanović u govoru na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, izrazio skepsu prema Europskoj uniji i pozvao da razmotrimo, trinaest godina nakon što smo ušli, koliko nam je članstvo donijelo koristi. Što je neposredan, intuitivni odgovor, jest li ili nije?

Čini se, iz Milanovićevog nastupa, da kod njega prevladava “da”, ali bez entuzijazma. Postavio je nekoliko repera. Pita koji su nacionalni interesi zadovoljeni članstvom i u sklopu toga tematizirao pitanje sigurnosti i gospodarski rast (koji je vezao uz EU fondove), sugerirajući da to jest korist, ali manjkava.

Eksperiment u laboratoriju

Kritizirao je što Hrvatska nema svoju autonomnu vanjsku politiku, baš kao što je nema ni EU, pa su sada, naknadno, jasnije njegove povremene provokativne intervencije, koje obično komentiramo kao bliske ruskoj politici.

Čini se da on time, koliko može, crta konture baš hrvatske vanjske politike, u skladu s nacionalnim interesom kako ga on vidi, a koja bi se razlikovala od generičke, nepolitičke, briselske. Dakle, sigurnost, rast i standard te vanjska politika. Makar, sudeći po jakim negativnim reakcijama na takve pokušaje, čini se da građani, makar intuitivno, ipak imaju više povjerenja u tu nepostojeću briselsku politiku, u blok, nego u njegove prijedloge.

Daleko od ideala, ali…

Europska unija više nije ideal kojem smo težili, no njezine slabosti ne znače da bi Hrvatskoj izvan zajedničkog okvira bilo bolje.

Briselska vanjska politika stvara se ad hoc i kad bi bila eksperiment iz laboratorija izazvala bi veliku pažnju: s jedne strane EU sebi stvara sve veću samostalnost u odnosu na Ameriku, diže obranu prema Rusiji, a s druge strane politički se polarizira iznutra što dovodi do političke fragmentacije. Ali, u hodu očigledno, zemlje članice, makar ne sve, makar gunđajući, ipak vide svoj interes u zajedničkom nastupu. To ujedno povećava i sigurnost zemalja članica, koja je nacionalni interes svakog u EU.

Kad razmišljamo kakva bi bila sigurnost i generalni položaj Hrvatske izvan EU-a, zamislimo da je Zemlja ravna ploča. Mala Hrvatska, na rubu Europske unije, kao i ostale rubne zemlje, drže se zajedno, nagnute prema centru. Da nema tog okvira, te ograde, samo bi se prevalili preko ruba. A što je tamo da je zanimljivo?

U zadnjem istraživanju Eurobarometra (EP, Eurobarometar, Spring Survey 2026), sve istočno-srednjoeuropske zemlje iskazale su vrlo visok stupanj povjerenja u EU. Ima euroskeptičnih lidera, ali običan čovjek se drži Unije kao pijan plota. Što se tiče Hrvatske, postotak ispitanih koji vide u EU-u zaštitu, neku vrst jamstva, koji pozitivno gledaju, čak je i viši nego od, također visokog europskog prosjeka. Samo jedan rezultat: 75 posto svih ispitanih u EU vidi u njoj garanta stabilnosti, a u Hrvatskoj čak 81 posto.

Još jedan: Na pitanje da li zemlje u EU trebaju biti više ujedinjene da bi se obranile od globalnih problema, 81 posto ispitanih Hrvata odgovorilo je pozitivno, prema 73 posto svih ostalih ispitanih Europljana. Ostali rezultati su također jako zanimljivi. Tih 73 posto je za osam postotnih bodova više nego 2025.godine. Kad se pogleda cjelina ovog istraživanja, uočava se da su građani u istočnoj i srednjoj Europi vrlo pragmatični. Točno je da mnogi žale za gubitkom suvereniteta, u Poljskoj čak 21 posto ispitanih, ali svejedno, ne vide se izvan Europe.

Sudeći po ovome, niti se EU raspada niti će euroskeptične stranke u Hrvatskoj profitirati. Ipak su mnogi na svojoj koži osjetili to “bolje”. Uostalom, što znači to “korist”? Svaka generacija nacionalnih elita i svako društvo, drugačije procjenjuje korist.

Generacija početkom 2000-tih, uložila je golemi napor da postanemo dio EU-a, da se upišemo u, kako smo shvaćali, viši civilizacijski krug vrijednosti i standarda.

81

posto građana Hrvatske smatra EU jamstvom stabilnosti u nestabilnom svijetu

Generalni konsenzus

Višegodišnji usmjereni trud bio je moguć zato što je postojao generalni konsenzus da je potrebno transformirati društvo da bi se postiglo nešto bolje, odnosno prešlo, tranzicioniralo u to bolje. Adresa Hrvatske trebala je biti Hrvatska, Europska unija. Početkom dvijetisućitih, razvila se masovna društvena debata da li za ulazak u EU, tamo gdje se nalazi to bolje, treba izvršiti uvjet Haškog suda. Debata je završila izručenjem trojice generala u Haag. Simbolički je to predstavljalo vrst žive žrtve, koju je, makar ima u tome i kontroverznog, razvijenije društvo tražilo od nerazvijenijega da bi nerazvijenije pokazalo kako će evoluirati.

U prijevodu, tražilo se da hrvatsko društvo odredi oko tzv. vrijednosti, prihvaća li ih ili ne, uz pretpostavku da te vrijednosti čine intrinzični, samorazumljivi dio Europe. Vrijednosti, to je bilo “bolje”, novac je čak bio u drugom planu.

Bi li to danas bilo moguće? Da je jučer završio rat, bi li se mogao složiti takav konsenzus za “bolje”, ili da li bi se tražila faktura: hrvatski nacionalisti podižu ovu žrtvu paljenicu od tri generala na ulaznim vratima Europe, a zauzvrat nam dajte tijekom trinaest godina nešto više od 16 milijardi eura. Toliko smo dobili, kad odbijemo ono što dali u Bruxelles. U današnjem transakcijom svijetu, to bi bili čisti računi, samo što danas vjerojatno nitko te generale ne bi ni tražio.

Ipak, i to je važno, tijekom te velike debate, koja je rezultirala izručenjem generala, društvo je odlučilo dvoje: prvo je bio stav o poštovanju načela kažnjivosti ratnih zločina, a drugo da može postojati institut međunarodne pravde koji će pravedno odrezati postoji li njihova krivnja ili ne. Toliko je bilo povjerenje u vrijednosti!

Da bi se danas okupio konsenzus temeljen na načelu, u sličan međunarodni sud, u nezavisno dijeljenje pravde, malo je vjerojatno.

U međuvremenu su se vrijednosti jako urušile, što se vidjelo, primjerice, u upornoj podršci koju je Aleksandar Vučić do zadnjeg dana imao iz Bruxellesa, i skandalozno slabašnim prijekorima koji su bili upućeni oko slavlja i pompe pokapanja ratnog zločinca Ratka Mladića. EU se i prije Trumpa ponašala trampovski transakcijski, u smislu da je vrijednosti na kojima treba počivati mijenjala za stabilnost koju je davao Vučić, da se poslužimo najlakšim primjerom.

16

milijardi eura Hrvatska je dobila od Bruxellesa otkad je članica, ako se oduzme ono što smo uplatili

Danas treba duboko kopati da bi se došlo do vrijednosti i njihovih derivata, a kojih je osnova Prosvjetiteljstvo. Na tome, idealno govoreći, počiva modernost i ova Europa.

Treba se jako potruditi da bi nam se u unutrašnjem zoru, u ideji, pokazala vizija Europe vrijednosti, ono “bolje”, a da se ne mjeri u eurima.Pogotovo je to teško kad je višestruko problematiziran pojam Zapada, kad se velike zemlje kao Francuska i Njemačka njišu između krajnje desnice i krajnje ljevice, a pri tome u cijeloj Europi mrvi politički centar, na kojem se poslije Drugog svjetskog rata izgradila EU. Svakih toliko iskoče šokantne epizode ksenofobije, rasizma, vandalizma u zemljama koje su, u doba kad se Hrvatska odlučno svrstala prema EU-u, nama bile primjer. Sad više i nisu, sad bismo trebali sami artikulirati vrijednosti, takve da bismo ih mogli nazvati europskim vrijednostima.

Prije ili kasnije Francuska, pa i Njemačka, ponovo će naći demokratski balans, jer ako su ga našle u demokraciji manje iskusne Mađarska, ili van EU-a, Srbija, naravno da će i one. Zato ova pomjeranja tamo gledaju kao na fazu, a ne kao na fatalnost.

Jedna stalna Milanovićeva kritika, koju doduše mnogi papagajski ponavljaju, makar ne znaju zapravo na što se odnosi, je o pretjeranoj birokratizaciji Bruxellesa.

Pretjerana birokratizacija

Jest, istina je, a i nije tajna da je generalni dio kvalitete briselske javne uprave, ranije sjajan, od Brexita oslabljen. Još uvijek nedostaju vrhunski britanski kadrovi. Nije samo to, nego se pojavio i antipatično kastinski novi element. Prije dvadeset godina, povjerenici i novinari pili su svaki dan kave u istoj kantini press centra Europske komisije, a danas je to nezamislivo.

Vratimo se koristi. Nažalost, dok smo bili u zanosu hoda prema boljem, nismo napravili nužnu reformu pravosuđa, što je rezultiralo dalekosežnim negativnim posljedicama u cijelom društvu i generiralo nepovjerenje u institucije. Nije u pitanju samo neujednačena sudska praksa, nego generalni dojam nekompetencije, podložnosti političkom utjecaju, pa i korupciji, zbog čega javnost ima dojam nedostupnosti pravde. Zbog toga cijelo vrijeme nismo uspjeli riješiti ni sistemsku korupciju. Tada je nastupilo prvo veliko razočaranje javnosti oko Europe: kako to da članstvo u EU nije značilo i automatsku konsolidaciju vladavine prava. Oko pravosuđa nismo zabilježili korist. Možda bi takvo pravosuđe bilo da nismo članica.

Usput, Milanoviće je u govoru iznio usporedbu rasta Hrvatske i Srbije, ali već su iznijeti informirani komentari da njegova konstatacija da je Srbija ostvarila približno isti rast kao Hrvatska i to bez europskih fondova počiva na krivim premisama, i da iz nje ne slijedi zaključak koji je izveo.

To čak nije toliko bitno, zato što je Milanović očigledno želio naglasiti da izdašni europski fondovi nisu strukturno pomogli zemlji u smislu da je Hrvatska napravila veliki skok i postala neka vrst Tajvana ili Južne Koreje regije.

Nije, ali opet, ako govorimo je li zemlja imala “korist” od članstava, jasno je da mala hrvatska ekonomija ovisi o tome da sektori mogu poslovati bez carina i barijera. Euro je pak makroekonomsko osiguranje od teških kriza, ali čak ne niti samo to, nego je članstvo u eurozoni naprosto diglo razinu kompleksnosti igre za kadrove i sektore na razinu koju naša mala zemlja ne bi mogla inače dostići. Iako je slabija nego prije, EU ipak još drži standarde, drži ljestvicu.

Spomenuli smo Zemlju kao ravnu ploču i nepovoljan položaj zemalja na krajevima koji su u opasnosti od pada u odnosu na centar, a takve frustracije moguće je i naći i u odgovorima u Eurobarometru iz proljeća ove godine. Budući da je ovo vrijeme velikih previranja, i to bi se moglo redefinirati.

Autor: Poslovni.hr
15. studeni 2026. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati