Tin Radovani, dugogodišnji savjetnik BBC-a, publicist i naš najugledniji stručnjak za Veliku Britaniju, komentira kompleksnu situaciju u kojoj Vlada novog premijera Andya Burnhama u nepovoljnim okolnostima donosi novi proračun od kojeg mnogo toga ovisi.

Primijetili smo da su britanski bankari nedavno upozorili novog britanskog premijera Andya Burnhama da bi veća porezna opterećenja ili novi nameti, ili porez na kapitalnu dobit, mogli potaknuti bijeg kapitalnih ulaganja iz Velike Britanije i ugroziti tamošnje poslovne planove i projekte. Zašto su se tako uznemirili?

Bankari i investitori uznemireni su jer se proračun priprema u trenutku kada su prinosi na britanske obveznice na 19-godišnjem vrhuncu, a fiskalni prostor (headroom) vlade smanjen za 10 do 12 milijardi funti. Zbog toga svako novo porezno opterećenje – uključujući porez na kapitalnu dobit ili porez na ekstraprofit (windfall) banaka – nosi rizik od bijega kapitala, poskupljenja kreditiranja i daljnjeg pritiska na gospodarski rast. Ipak, sve su to tek nagađanja jer Burnhamova Vlada još nije ništa službeno formulirala. No, točno je da je špekulacija napretek; one su potaknute i potezima prethodne vlade Keira Starmera, koja je donošenjem svojih proračuna stvorila negativno poslovno raspoloženje u zemlji pa se Burnham takvog scenarija sada pokušava kloniti koliko god može.

Kancelar John Healey objavit će proračun 28. listopada i tek tada Vlada i banke mogu ozbiljno razgovarati. Predstojeći vikend u tom je smislu iznimno važan jer se od 27. do 30. rujna održava godišnja konferencija Laburističke stranke, na kojoj će se naciji i stranci obratiti premijer Burnham, čime će se napokon nazrijeti glavni obrisi njegove politike. Nervoza je opravdana jer kamate na javni dug kontinuirano rastu, a Velika Britanija još uvijek trpi posljedice mandata Liz Truss, što dodatno opterećuje proračun pa nitko sa sigurnošću ne zna gdje će kancelar Healey zarezati. No, financijska tržišta i bankarski lobiji su informirani, iako je sve zasad na razini spekulacija. Činjenica je da su rast prinosa i slabiji gospodarski rast “pojeli” više od polovice fiskalnog prostora; analitičari procjenjuju da vlada mora pronaći 9 do 14 milijardi funti godišnje samo kako bi vratila marginu na prijašnju razinu.

Budući da je Burnham isključio podizanje glavnih stopa poreza na rad – u što spadaju porez na dohodak, PDV i sustav obveznih doprinosa iz kojih se financiraju npr. mirovine, kao i porez na dobit jer bi inače prekršio predizborno obećanje i manifest na kojem je stranka bila izabrana 2024., u igri su upravo porez na kapitalnu dobit, mjere na imovinu i mogući porez na ekstra dobit na banke i energetske kompanije. Uglavnom, neki ozbiljni ljudi, kao glavni ekonomist Engleske središnje banke, Huw Pill, to su odbili. Oni upozoravaju da inflacijski pritisci traže oštrije mjere, no to tržištima govori da jeftinog novca nema, a fiskalni prostor se steže. Svi upozoravaju i premijera i kancelara što će napraviti, no vidjet ćemo 28. listopada.

Što je najveći problem Andyju Burnhamu kod tih odluka? Teška pozicija, svakako.

Burnham mora gledati i na lijevo i na desno. I on i kancelar moraju biti jako oprezni, jako dobro balansirati. Najvažnije njihovo ograničenje u potezima je da moraju djelovati u okviru mandata koji je postavio donedavni premijer Keir Starmer. Starmer je postavio konstrukciju koja se sastoji od tri posto davanja za obranu, od obećanja da neće dizati poreze te da će se mirovine dizati u skladu s inflacijom. Da to prekrši, to bi bilo gaženje izbornog manifesta na osnovu kojeg su iznijeli pobjedu prije dvije godine. Dakle, to je donekle svojevrsna kvadratura kruga, gotovo nemoguć zadatak jer sve tri stvari ne mogu ostati netaknute žele li Burnham i Healey pojačati gospodarski rast, zadovoljiti tržišta državnim obveznicama i održati popularnost stranke kako bi pobijedila na slijedećim izborima.

Ali, ipak, jedino gdje se čini da se može namaknuti novac je socijala. Socijala u UK-u podrazumijeva goleme, skupe programe, kao, primjerice, PIP pomoć za mobilnost i neovisnost osoba koje imaju neke oblike invalidnine ali koje su još uvijek zaposlene – to iznosi oko 30 milijardi funti godišnje. Starmer je to pokušao rezati, ali su Laburistički zastupnici u parlamentu odbili njegove programe. Isto tako, potrebno je reforumlirati kako se definira državna mirovina, tj. kojom stopom ona raste jer, prema nekim procjenama, oko osam posto britanske ekonomije 2070. moglo bi odlaziti samo na plaćanje državne penzije.

Sad se signalizira da Burnham naglašava fiskalnu odgovornost, a John Healey rast, no govori i kako treba biti “iskren” oko kontrole potrošnje. Naravno da je to dovelo do neizvjesnosti i do nervoze. Burnham zna da tržišta vrebaju njegove poteze.

To podsjeća i na situaciju u Francuskoj koja tamo zaoštrava scenu posljednjih 20-ak godina, a koja je dovela i do tamošnje političke polarizacije. No, u Britaniji ipak nema tako jakih političkih ekstrema, izbjegli ste to. Govorilo se i o mogućnosti da Burnham sazove prijevremene izbore. Najnovije je da je otklonio taj razvoj događaja. Što slijedi?

Mandat i manifest koji je naslijedio sužavaju mu manevarski prostor, a opet, kontinuirano mu raste popularnost. YouGov to naziva “Burnham bounce”, Burnham je uzletio, odskočio. Dio je tog uzleta da je nova osoba na čelu, a drugo je da je jednostavno simpatičniji od drugih na političkoj sceni, zna komunicirati, jasan je, sluša dobre bendove svoje generacije. Prema anketama, da se izbori održavaju danas, laburisti bi osvojili oko 250 mandata – sto više nego u anketama prije godinu dana, dok je premijer bio Keir Starmer. Prema tim procjenama, konzervativci (torijevci) osvojili bi oko 130 mandata, Reform UK oko 120, a liberalni demokrati 70. Škotska nacionalna stranka (SNP) imala bi 40, velški Plaid Cymru 15, dok bi Zeleni osigurali deset zastupničkih mjesta. U takvom scenariju laburisti bi vladali kao predvodnici progresivne koalicije s oko 385 od ukupno 650 mjesta u parlamentu, što je znatno iznad radne većine koja iznosi 326 mandata. Glavni razlog bio bi da promijeni manifest mandata, koji mu za sada vezuje ruke.

PUNA STIPENDIJA

Kako privući kupce, postaviti cijenu i razviti posao? 32 poduzetnika to mogu naučiti besplatno

Sigurna financijska budućnost

Štedjeti nije dovoljno – ključno je i gdje čuvamo vrijednost novca

Važan je i omjer njegovih negativnih i pozitivnih glasova. Mnogo je manja razlika, manja polarizacija nego kod drugih politačara. Prema YouGov, sad je na 46 posto onih koji ga odobravaju i deset posto manje onih koji ga osporavaju.

Mogli bismo čak reći da Burnham posjeduje neke od kvaliteta koje su krasile premijera Blaira. Naime, svojedobno su laburiste kao tandem predvodili Tony Blair i Gordon Brown; znalo se da je Brown mozak i genijalac stranke, dok je Blair bio vještiji komunikator, instinktivniji i prirodniji. Sličan se odnos danas primjećuje između Burnhama i Eda Milibanda. Miliband je iznimno inteligentan političar, no Burnhama krase pragmatičnost i jednostavnost, a birači u ovom trenutku očito traže percepciju stabilnosti. Možda je još važnije to što se dio birača, koji je ranije migrirao prema Zelenima, sada taktički vraća laburistima. Prvi i najvažniji motiv tih glasača je sprječavanje dolaska Nigela Faragea i njegove stranke Reform UK na vlast. Smatra se da ujedinjeni laburisti, liberalni demokrati i Zeleni mogu blokirati Farageov uspon, što pokazuje da je Andy Burnham uspješno konsolidirao lijevi centar i cijeli lijevi blok.

Jako je zanimljivo da u Velikoj Britaniji desnica pada, za razliku od većine zemalja u Europi. Zašto je tako?

To je zbilja kompleksno pitanje. Nikome nije posve jasno zašto je takva dinamika. Torijevci su na 20 posto glasova, kao što je posljednjih godina uobičajeno. Zanimljivo, popularnost liderice torijevaca, Kemi Badenoch, raste. Ali, iz nekog razloga to se ne reflektira na rast popularnosti torijevaca! Ponavljam, kod Badenoch, njezini pozitivi i negativi u anketama se gotovo poništavaju, tako da je ona zapravo popularnija od svoje stranke. No, glavni razlog pada desnice je veliko raslojavanje koje je Nigel Farage pokrenuo, i sad se sve dalje sjecka, sve desnije i desnije, a na sve manje dijelove. Farage je pokrenuo raslojavanje, a ne zaboravimo da smo usred društvenog okruženja koje nagrađuje provokaciju, dio birača traže sve radikalniju retoriku. Nigel Farage bi se ipak negdje zaustavio, ali oni desniji od njega ne bi. Evo, primjer. Stranka Restore Britain, koju vodi Rupert Lowe, zagovara povratak smrtne kazne. Eksploatiraju tragedije, kao što je bilo ubojstvo tri djevojčice 2024. Počinitelj je u zatvoru, ali njegova fotografija, poremećenog imigranta, Crnca, pojavljuje se svuda sa sloganom: “Da smo na vlasti, bio bi mrtav.” U podtekstu toga je i poruka da su imigranti ubojice djece, da su Crnci i da ih treba ubiti.

Nigel Farage ne ide tako daleko, No, bez obzira na to što bi se on zaustavio, otvorio je ta vrata i dio njegovih birača prešao je u radikalniji Restore. Nadalje, Rupert Lowe iz Restorea ipak ne bi izveo odrede u crnom koji bi se zalijetali na La Manche i bušili gumene čamce i gledali kako tonu imigranti, ali ima i onih desnije iz Restorea koji bi na to bili spremni. Tako da postoji oko 20 posto glasačkog tijela koje se sve više raslojava, a koji su desniji od torijevaca.

Druga velika Farageova slabost, a pogotovo ostalih krajnje desnih stranaka je da još nisu iz pokreta prešli u organiziraniju strukturu. Nemaju, čak ni Farage, organizacija na terenu, nemaju intelektualnu infrastrukturu koja može porive koji uzbuđuju njihovu bazu pretovoriti u smislene politike, u zakonske prijedloge. Dosta je tu amaterizma. Nedavno su Nigel Farage i mladi lider Le Peničine stranke Nacionalno okupljanje potpisali memorandum o razumijevanju. To je bilo zbližavanje dvije krajnje desne stranke, signaliziranje gdje se vide u širem, europskom, političkom spektru. Tema je bila ilegalna imigracija i situacija na La Mancheu, odakle malim brodicama imigranti iz Francuske prelaze u Veliku Britaniju. No, u engleskoj verziji memoranduma stajalo je da će Francuska primati natrag ilegalne imigrante, a ta ključna rečenica nije postojala u francuskoj verziji. Naravno, Le Pen i Bardella niti u ludilu ne bi to potpisali. Ali, amateri oko Faragea isključivo su mislili na korist koju bi donijeli naslovi na portalima u narednih 24 sata, pa se to našlo u tekstu na engleskom.

Na kraju se ipak, čak iz te epizode s memorandumom, vidi da su to nezadovoljnici koji vise na društvenim mrežama dan i noć, a kad treba te povike pretvoriti u nešto koherentno, u stvarnosti održivo, to ne znaju i ne mogu. Jedno je dobijati klikove na videoklipove, a posve drugo integrirati neku političku ideju u postojeću pravnu strukturu ili istu promijeniti tako da prihvati neku radikalnu ideju a da ne krši ustavni poredak. Veliko je pitanje mogu li uopće ti pokreti koji počivaju na “attention economy”, na tik-toku, Instagramu, zaživjeti kao sistem.

Dakle, Farage bi išao s Le Pen, ali ne bi, primjerice, s AfD-om?

Farage vrlo vjerovatno ne bi nikada išao s AfD-om, već je ove godine rekao da ima jako podijeljeno mišljenje i rezerve oko njih. No, pa to je već na razini nogometa jasno, na razini pjesme s nogometnih stadiona – “Two World Wars and one World Cup”. To je: Tukli smo vas u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a 1968. uzeli smo vam Svjetsko prvenstvo u nogometu.