Visoki trgovački sud RH je u odluci Pž-2236/2026 zauzeo stav da činjenica kako je ugovor između stranaka raskinut ne utječe na pravo tužitelja da traži isplatu za izvedene ugovorene i vantroškovničke radove, niti utječe na pitanje tijeka zastare, odnosno vremena potrebnog za zastaru.

Naime, zastara tužiteljevog potraživanja za isplatu izvedenih ugovorenih radova, izvedenih vantroškovničkih radova, kao i zastara potraživanja na ime troškova nastalih prekidom radova započela je teći za vrijeme trajanja Ugovora između stranaka. Raskidom tog ugovora, prema mišljenju ovog suda, tužitelj nije dobio pravo da svoju tražbinu koja je već bila dospjela za vrijeme trajanja ugovora o građenju i na koju se primjenjuju ugovorne odredbe naplaćuje u duljem zastarnom roku od onoga na koji bi imao pravo u trenutku dospijeća same tražbine, odnosno u trenutku kada je imao pravo tražiti zahtijevati ispunjenje u smislu odredbe članka 215. stavka 1. ZOO-a.

Troškovi koji su tužitelju nastali uslijed prekida radova, i to troškovi radi osiguranja i zaštite izvedenih radova za vrijeme privremene obustave izvođenja radova kao i drugi zatraženi troškovi (kontrola i obilazak gradilišta, najam opreme koji je ostao na gradilištu), po svojoj pravnoj naravi predstavljaju troškove ispunjenja ugovorne obveze, jer su isti nastali radi osiguranja i zaštite izvedenih radova za vrijeme privremene obustave izvođenja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1271/2022). Stoga i za navedene nastale troškove, za vrijeme trajanja ugovora, vrijedi obveza tužitelja da ispostavlja mjesečne situacije, a zastara teče od dana kada je tužitelj morao takvu situaciju ispostaviti.

U konkretnom slučaju, izvedeni nepredviđeni radovi vezani su za ugovor o izvođenju radova, zbog čega po svojoj pravnoj naravi predstavljaju izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, na koje se primjenjuju pravila o zastari potraživanja za međusobne tražbine.