Ovotjedna revidirana brojka o inflaciji u kolovozu od 4,2 posto, ponovno nas je podsjetila na ono u čemu živimo već petu godinu – inflacijskoj stvarnosti. Međutim, tamo negdje relativno daleko od nas događaju se procesi koji bi i nama mogli zakucati na vrata. Riječ je o stagflaciji. Radi se o nezgodnoj kombinaciji inflacije i recesije koja nanosi najveću štetu potrošačima i poduzećima, a kreatore politika istodobno lišava uobičajenih mehanizama za upravljanje gospodarstvom.
Stagflacija nastupa kada gospodarstvo stagnira, a inflacija naglo raste. Sjedinjene Američke Države imale su sreće što su desetljećima – još od naftnih šokova 1970-ih – uspijevale izbjeći stagflaciju. No, nakon što su se strahovi od stagflacije tijekom oporavka od pandemije bili smirili, ponovno su se snažno rasplamsali zbog vojnih djelovanja u Iranu i na širem području Bliskog istoka.
Rast plaća usporava, a ne ubrzava. Tržišta rada su fleksibilnija, inflacijska očekivanja ostaju bolje usidrena, a radnici uglavnom apsorbiraju više cijene umjesto da ih uspješno prenose kroz veće plaće. Ako plaće ne potiču inflaciju, investitori bi trebali postaviti jednostavno pitanje: Zašto je tržište toliko uvjereno da će više kamatne stope riješiti problem? Analitičari Deutsche Banka upravo su ovoga tjedna upozorili da se strahovi od stagflacije – kombinacije slaboga gospodarskog rasta i visoke inflacije – šire na više klasa imovine.
Banka je navela nekoliko rizika, uključujući kontinuirane poremećaje u brodarstvu u Hormuškom tjesnacu i Crvenom moru, smanjenu proizvodnju nafte Saudijske Arabije i “jastrebovske” signale Europske središnje banke nakon prošlotjednog povećanja kamatnih stopa. Visoke cijene energije mogle bi potaknuti Europsku središnju banku da kamatne stope snizi u blago restriktivan teritorij kako bi obuzdala inflaciju.
Ako još niste shvatili, sve se to itekako odnosi i na Hrvatsku. Hrvatska je visoko ovisna o uvozu robe, što znači da se rast cijena na međunarodnim tržištima relativno brzo prelijeva na domaće cijene, čime se, vidimo to već sada, smanjuje realna kupovna moć stanovništva i povećava neizvjesnost u poslovnom sektoru. Štoviše, dodatni je izvor stagflacije izražena hrvatska ovisnost o uvozu energenata, što hrvatsko gospodarstvo čini posebno osjetljivim na eventualne nove cjenovne šokove na globalnim energetskim tržištima, s izravnim implikacijama na troškove proizvodnje i ukupnu razinu cijena.
Pravo rješenje za stagflaciju leži u povećanju proizvodnje, proširenju infrastrukture, poticanju ulaganja i uklanjanju prepreka rastu ponude. Dakle, možda je ovo doista dobar trenutak za ministra gospodarstva Antu Šušnjara i industrijsku strategiju koju uporno promovira. Jer, na ovotjednoj sjednici Vlade usvojen je Nacionalni plan za razvoj industrije. Postavljen je okvir da hrvatska industrija do 2034. godine postane tehnološki naprednija, otpornija i održivija. Poseban je naglasak stavljen na prerađivačku industriju, koja čini više od 85 posto hrvatskog izvoza te ostvaruje gotovo četvrtinu prihoda i zaposlenosti realnog sektora.
Akcijskim planom utvrđene su mjere, rokovi, nadležna tijela, način praćenja rezultata i procijenjeni troškovi provedbe do 2030. godine. To je od presudne važnosti kako bi takav ambiciozni industrijski plan imao stvarni učinak. Ključno je osigurati odgovarajuće financijske resurse za njegovu provedbu. Tek tada imamo pravo očekivati stvarnu transformaciju gospodarstva.
