Kada bi se četiri osnovna elementa – voda, vatra, zemlja i zrak – spojila u cjelinu, plod te savršene simbioze bila bi Madeira. Otok vječnog proljeća spojnica je najvećih kontrasta, kako onih prirodnih, o čemu svjedoči činjenica da se vremenske prilike mijenjaju prema zakonitostima koje pridošlici mogu biti zbunjujuće, tako i onih iskustvenih, jer svaki novi prijeđeni kilometar postaje priča i doživljaj za sebe.

Madeira je dio portugalskog arhipelaga usidren u Atlantskom oceanu, gotovo 800 kilometara jugozapadno od glavnoga grada Lisabona.

Otok drveta

Geološki pripada Africi, no kulturološki, politički i etnički čvrsto je vezana za Europu. Ovaj otok zapravo je vrh golemog podvodnog vulkana koji se uzdiže šest kilometara s oceanskog dna, a njegova surova, ali spektakularna topografija svjedoči o vatrenoj prošlosti. Zahvaljujući blagoj suptropskoj klimi, priroda ovdje nikada ne miruje, a brojne mikroklime omogućuju postojanje nevjerojatne bioraznolikosti, od bujnih obalnih područja do ogoljelih planinskih vrhunaca koji paraju oblake. Ravnica je najrjeđi krajolik, i to je oblikovalo ne samo vizure Madeire, već i otporan duh njezinih stanovnika.

Priča o modernoj Madeiri počinje u doba velikih otkrića. Iako postoje legende i stari zapisi koji sugeriraju da su otoci bili poznati i prije, službena povijest bilježi 1419. kao godinu kada su portugalski pomorci João Gonçalves Zarco i Tristão Vaz Teixeira, u službi princa Henrika Moreplovca, skrenuli s kursa tijekom oluje i otkrili otok Porto Santo. Godinu dana poslije organizirali su ekspediciju i otkrili veći, susjedni otok, potpuno prekriven gustom, neprohodnom šumom. Nazvali su ga Ilha da Madeira – Otok drveta.

Prvi doseljenici, koji su stigli oko 1425., bili su suočeni s monumentalnim zadatkom krčenja šume kako bi stvorili obradive površine. Taj je napor rezultirao jednim od najvećih inženjerskih pothvata na otoku – gradnjom “levada”, uskih kanala za navodnjavanje koji su dragocjenu kišnicu s vlažnog sjevera prenosili na sušniji i sunčaniji jug, omogućujući tako razvoj poljoprivrede. Nakon početnog uzgoja pšenice za vlastite potrebe, otok je doživio ekonomsku revoluciju donošenjem šećerne trske. Sredinom 15. stoljeća Madeira je postala jedan od vodećih svjetskih proizvođača šećera, “bijelog zlata” tog doba. Taj prosperitet, financiran genovskim kapitalom, pretvorio je Funchal, i do danas jedini grad u pravom smislu te riječi na otoku, u važnu trgovačku luku koja je privlačila trgovce iz cijele Europe. Gospodarstvo temeljeno na šećeru uvelike se oslanjalo na rad robova, isprva domorodaca s Kanarskih otoka i prognanika, a poslije i Afrikanaca.

Kada je proizvodnja šećera preseljena u Brazil, vinogradarstvo postaje nova okosnica ekonomije. U 18. stoljeću engleski trgovci preuzimaju dominaciju u trgovini vinom, a njihova prisutnost ostavila je dubok trag na otoku. Upravo su oni počeli i prve oblike turizma, privučeni ljekovitom klimom, a gosti poput Winstona Churchilla i Georgea Bernarda Shawa boravili su u slavnom hotelu Reid’s Palace. Povijest otoka obilježena je i periodima teških iskušenja, poput ekonomske krize i represivne poljoprivredne politike za vrijeme Salazarove diktature, što je potaknulo masovno iseljavanje.

Stanovnici otoka sreću su tražili diljem svijeta, a jedna od najzanimljivijih priča o njihovu utjecaju vezana je uz nastanak ukulelea. U 19. stoljeću portugalski imigranti s Madeire donijeli su na Havaje svoje tradicionalne instrumente cavaquinho i rajão iz kojih se razvio danas globalno poznati instrument. Madeira danas broji između 260 i 270 tisuća stanovnika, od kojih su većina potomci portugalskih doseljenika, posebice farmera iz regije Minho na sjeveru Portugala. To im daje snažan portugalski etnički identitet, ali s izraženom i ponosnom regionalnom posebnošću.

najvažnija uloga

Mali kaić s velikom misijom

promo

Kada agencija nije samo izvođač, već partner: priča iza kampanje ‘Ljubav je poljubac, ne hrana’

Ronaldo – ‘Filho da terra’

Bogatstvo koje je “atlantskom biseru” poklonio element zemlje vidljivo je već pri slijetanju, a sretnici koji su odabrali pravu stranu sjedala u avionskim kabinama svjedoče nevjerojatnoj koridi u kojoj su se na suprotnim stranama našle planine i Atlantik. Zračna luka, smještena između strmih uzvisina i oceana, poznata je kao jedna od najzahtjevnijih za slijetanje u Europi, a piloti moraju proći posebnu obuku kako bi svladali izazovan prilaz prema pisti te je periodično obnavljati. Zračna je luka jedan od brojnih spomenika “sinu zemlje” Christianu Ronaldu, čime je postala i rijedak primjer zračne luke nazvane po živućoj osobi.

Priča o jednom od najpoznatijih nogometaša svih vremena počela je u skromnoj radničkoj četvrti Santo António, visoko u brdima iznad Funchala. Kuća u kojoj je odrastao više ne postoji, ali pored tog mjesta nalazi se malo igralište Quinta do Falcão, izgrađeno na mjestu gdje je kao dječak s prijateljima naganjao loptu. Zid u njegovoj rodnoj četvrti oslikan je muralom britanskog umjetnika Richarda Wilsona. Prikazuje lik Ronalda s natpisom koji su predložili susjedi – “Filho da terra”, što u prijevodu znači “Sin zemlje”. Brončana statua uz šetnicu, muzej i hotel koji nose njegovo ime uz broj sedam koji mu je obilježio početak karijere, suvenirnice iz kojih u različitim oblicima proviruje njegovo prepoznatljivo lice… Jedna šetnja kroz Funchal dovoljna je da se osvijesti nemjerljiva zahvalnost koju stanovnici Madeire osjećaju prema svom najpoznatijem “izvoznom proizvodu”.

Glavni grad Funchal dom je gotovo polovici otočkog stanovništva i živahno je središte gdje se susreću tradicija i modernost. Smješten je u prirodnom amfiteatru na sunčanoj južnoj obali, kaskadno se spušta prema luci koja je oduvijek bila ključna točka za transatlantske brodove. Šetnja starim dijelom grada, poznatim kao Zona Velha, otkriva šarm uskih, popločanih uličica, povijesnih zgrada i tržnice Mercado dos Lavradores koja pršti bojama i mirisima voća, cvijeća i svježe ribe. Upravo je tržnica mjesto na kojemu se, unatoč jakom europskom utjecaju, osvijesti da je otok plod čiste egzotike koju duguje svom položaju.

Raskošno voće kakvo viđamo i na Mediteranu, poput smokava ili mandarina, na funchalskim se štandovima “druži” s marakujom, pitajom i plodom monstere, koji okusom i teksturom spaja ananas i sljezove kolačiće. I sve je to donijela Bogom dana klima, govore nam to prodavači u Mercado dos Lavradores. A kupnja na tržnici doista je potvrda da je sve što se ondje može naći poteklo s otoka. Ono što im je priroda nesebično ponudila itekako cijene, a o tome svjedoči i kratka interakcija s prodavačem na štandu sa začinima. Čak i uz europeiziranu naviku plaćanja karticom, i dalje će radije izabrati gotovinu.

“Bi li vam smetalo da platimo u gotovini”, sramežljivo i uz dozu opreza provjeravamo kod trgovca koji je kao po nekoj uigranoj maniri automatizmom posegnuo za POS-uređajem.

Duh prirode i zemlje

“Dapače, sada ste mi uljepšali dan. Da vam budem iskren, ne podnosim ove proklete mašine. Znam da su nužnost, ali troše struju i zagađuju okoliš”, odgovara nam s oduševljenjem.

Na Madeiri su svemu što je izgubilo svoju primarnu svrhu udahnuli duh prirode i zemlje. Tako je, primjerice, ribarsko mjestašce Câmara de Lobos, udaljeno desetak kilometara od Funchala, ukrašeno – ni više ni manje – nego smećem. Stanovnici Madeire odbačenoj su ambalaži dali novi život pa su tako plastične vrećice i čaše postale meduze, školjke, ribe… Dobar primjer je i Monte Palace, jedna od najljepših botaničkih oaza na svijetu koja je izrasla iznad Funchala, na brdu Monte.

Tropski vrt prostire se na oko 70 tisuća četvornih metara i udomljuje nevjerojatnu kolekciju egzotičnih biljaka sa svih kontinenata, uz jezerca s koi šaranima i ružičastim plamencima, azijske pagode i jednu od najvažnijih zbirki keramičkih pločica u Portugalu. Prostor je najprije služio kao privatno imanje da bi krajem 19. stoljeća bio pretvoren u luksuzni Monte Palace Hotel, omiljeno odredište uglednih posjetitelja. Hotel je nakon nekog vremena zatvoren, a imanje je ostalo zapušteno sve dok ga 1987. nije kupio poduzetnik José Berardo i pretvorio ga u današnju oazu s koje puca nevjerojatan pogled na Funchal, okolicu i nepregledni Atlantik.

Život na Madeiri neodvojiv je od oceana. Jedno od neprocjenjivih iskustava susret je s morskim sisavcima u njihovu prirodnom staništu. Zbog velikih dubina u neposrednoj blizini obale u vodama oko otoka obitava više od 20 vrsta kitova i dupina. Bili smo te sreće da na izletu katamaranom naletimo na skupine dobrih te atlantskih pjegavih dupina. S obzirom na velik broj tvrtki koje organiziraju slične izlete, a s ciljem da se zaštiti mir i dobrobit životinja, svaka brodica može ih s propisane udaljenosti promatrati najviše pet minuta. Uz dupine, na ovom potezu obitavaju i kitovi piloti, a tijekom migracijskih sezona, uz malo sreće, moguće je svjedočiti i pojavi Brydeovih kitova, Fin kitova ili čak goleme ulješure, najvećeg kita zubana na svijetu.

Veza s oceanom vidljiva je na svakom koraku, od spomenutog gradića Câmara de Lobos, poznatog po šarenim brodicama i lovu na ribu sabljarku, do spektakularnih prirodnih fenomena. Na sjeverozapadnoj obali, naime, u mjestu Porto Moniz, vulkanska lava stvorila je prirodne bazene koje neprestano ispunjavaju i osvježavaju oceanski valovi, pružajući jedinstveno iskustvo kupanja između vode i vatre. Dva elementa sljubila su se u jedinstven ekosustav čije je rođenje neraskidivo vezano uz “vruću točku”, mjesto gdje je užarena magma iz Zemljine unutrašnjosti probila koru, a ista ta sila stvorila je niz formacija – od Portugala do podmorskih planina. Kroz pukotine u kori, nastale još u kredi, magma je započela seriju podmorskih erupcija koje su milijunima godina strpljivo gradile temelje Madeire.

Bliskost s morem

No, ključan trenutak nije bio vatreni izlazak na površinu, već proces suptilnog uzdizanja. Geološki zapisi pokazuju da je otok izronio prije otprilike sedam milijuna godina, a nasljeđe te vatrene prošlosti vidljivo je na svakom koraku i definira karakter otoka. Originalni vulkanski krater odavno je nestao, izbrisan snagom erozije i kasnijim erupcijama, ali su ostali monumentalni vrhovi, kao i spomenuti vulkanski bazeni u kojima uz turiste plivaju i rakovi, naoko sablasni, ali bezopasni crni puževi bez kućica i dezorijentirane sićušne ribe koje je snaga oceana odvela do novog vulkanskog doma. U neposrednoj blizini Porto Moniza je i plaža Seixal, koja je posebna po crnom vulkanskom pijesku. Dramatičan je kontrast tamnog pijeska, tirkiznog oceana i zelenih litica koje se obrušavaju u vodu.

Ta bliskost s morem duboko je utkana i u gastronomiju otoka. Crna sabljarka, riba iz dubina, specijalitet je Madeire, često poslužena s prženom bananom. Simpatični konobar iz restorana u središtu Funchala otkriva nam tajnu jedne od naoko najružnijih riba na svijetu, kako joj i sam odluči tepati.

“Znam kako izgleda, ali vjerujte mi da je to nešto najbolje što ovdje možete probati. Posebna je po tome što je to jedina riba koja ugine u moru prije nego što je ribar uspije izvući na površinu, što joj garantira svježinu i jedinstven okus”, pojašnjava nam uz sugestiju da uz već neobičnu kombinaciju s bananom dodamo i umak od marakuje.

I opet, svi elementi spojeni u jedno mantra je koja se zadržava i prilikom objedovanja i, na čuđenje svih okupljenih za stolom, savršeno funkcionira. Čaša ponche, domaćeg alkoholnog pića u kombinaciji ruma, soka od naranče, limuna i meda, nije za one sa slabom tolerancijom, ali nitko joj ne može oduzeti odriješit karakter kakav, uostalom, krasi cijelu Madeiru. Pa ipak, prednost među elementima odnosi zrak, posebice onaj na raskošnim planinarskim stazama, možda i najposebnijem dijelu ove usamljene točke u Atlantiku. Dio staza nastao je kao posljedica izgradnje kanala za navodnjavanje, a usto otok presijecaju i “verede”, drevne planinske staze, često dijelovi starih “kraljevskih puteva”, koje su služile kao jedina veza između zabačenih sela prije izgradnje modernih cesta. Danas kombinacija tih dvaju tipova staza čini okosnicu planinarske ponude.

Za ljubitelje prirode i planinarenja Madeira je istinski raj, a kruna je staza PR1 koja povezuje treći najviši vrh otoka, Pico do Arieiro na 1818 metara, s najvišim vrhom, Pico Ruivo na 1862 metra. Staza zahtijeva izlazak iz zone komfora, posebno za one koji se boje visine. Vodi uskim grebenima s kojih se pružaju vrtoglavi pogledi, prolazi kroz tunele ručno uklesane u vulkanske stijene i uključuje strme uspone i spustove, među kojima su najpoznatije takozvane “nebeske stepenice”. Hod iznad gustog pokrivača oblaka, u nadrealnom krajoliku golih, oštrih vrhova obasjanih suncem doživljaj je koji daleko nadmašuje sitniš od četiri eura, koliko u prosjeku košta ulaz na otočne staze. Zbog svoje popularnosti i ekološke osjetljivosti uveden je sustav dozvola kako bi se ograničio broj posjetitelja i sačuvala ta jedinstvena priroda.

Jednako impresivno, ali potpuno drugačije iskustvo planinarenja nude staze uz levade, koje čine ingeniozan sustav kanala za navodnjavanje dug više od dvije tisuće kilometara, koji slovi kao zeleno srce Madeire. Smještena u čarobnoj dolini Rabaçal, staza PR6 prati usku levadu kroz gustu, prastaru šumu Laurissilva, koja je zbog svoje jedinstvenosti i biološke raznolikosti pod zaštitom UNESCO-a. Ovdje vlada vječna polusjena, zrak je vlažan i miriše na zemlju, a jedini zvukovi su žubor vode u kanalu i pjev endemskih ptica. Staza je većinom ravna, ali na trenutke postaje toliko uska da zahtijeva oprez – s jedne je strane strma padina, a s druge kameni zid prekriven mahovinom s kojeg kaplje voda. Vrhunac staze sklop je stijena u koji se slijeva 25 malih slapova, stvarajući idiličnu lagunu i prizor koji opravdava ime staze. Produžili smo i kratkim odvojkom do obližnjeg slapa Risco, stotinu metara visoke vodene zavjese koja se obrušava niz liticu.

Na sjeverozapadu otoka, visoko na visoravni Paul da Serra, skriva se mjesto koje kao da ne pripada ovom svijetu – šuma Fanal. Taj drevni šumarak, također dio zaštićene Laurissilve, poznat je po svojim stoljetnim, kvrgavim stablima Ocotea foetens, čija su debla i grane izvijeni u bizarne oblike, kao da su zaleđeni u nekom drevnom plesu. Ono što Fanal čini uistinu magičnim je gusta magla koja se često spušta na visoravan, obavijajući stabla i stvarajući nadrealnu, gotovo sablasnu atmosferu. Na ovom prostoru magla diktira iskustvo i oblikuje krajolik.

Crvene i crne vulkanske litice

Neki od šumskih divova koji ondje obitavaju stariji su od 500 godina, što znači da su dočekali prve Portugalce koji su kročili na Madeiru. Dodatnu notu nadrealnosti daju krave koje slobodno pasu na zelenim proplancima među drvećem, potpuno ravnodušne prema posjetiteljima i mističnom okruženju. Može ih se vidjeti i na cestama koje sijeku visoravan u istom neopterećenom stanju, ne mareći za automobilski promet koji katkad zbog jedne uporne životinje zna stajati i po nekoliko minuta.

Raznolikost Madeire seže dalje od planinskih masiva i gustih šuma. Potpuno drukčiji svijet otkriva staza PR8 Vereda da Ponta de São Lourenço na istočnom rtu otoka, gdje vjetar nemilosrdno šiba ogoljeli poluotok, a dramatične crvene i crne vulkanske litice uranjaju u Atlantik. Neodoljiva veza elemenata utkana u srce usamljene atlantske točke stvara bezbroj varijacija na temu, a sve one odaju dojam kao da je svaki put riječ o nekom posve drugom otoku.