Hrvatska poljoprivredna komora otvorila je u Gudovcu širu javnu raspravu koja ima za cilj izgraditi potpuno drukčiji model organizacije proizvodnje i otkupa pšenice, pri čemu bi temelj trebale biti proizvođačke organizacije koje će investirati u izgradnju vlastitih silosa te samostalno nastupati na tržištu, istaknuto je na prezentaciji. Cilj je napraviti novi model hrvatskog ratarstva koji će biti jači zato što su ga zajedno oblikovali oni koji na toj zemlji žive i rade.

“Nakon žetve poljoprivrednik često mora brzo prodati pšenicu jer mu treba novac. Tada je njegova pregovaračka pozicija najslabija, a upravo je to nešto što HPK želi da se promijeni. Ne želimo da država određuje cijenu pšenice, nego da poljoprivrednik dobije mogućnost da sam odlučuje kada će i kome prodati svoju pšenicu”, istaknuo je predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Željko Mihelić.

Pregovaračka snaga

Modelom, koji su predstavili Željko Mihelić, predsjednik HPK, Ivan Valentić, predsjednik Odbora za ratarstvo HPK, te Ivica Baranašić, zamjenik predsjednika Odbora, predviđa se izgradnja pet silosa u pet slavonskih županija, i to u Brodsko-posavskoj, Osječko-baranjskoj, Požeško-slavonskoj, Virovitičko-podravskoj i Vukovarsko-srijemskoj.

Radi se o županijama u kojima se proizvodi najveći udio hrvatske pšenice i ratarskih kultura, a svaka županija imala bi silos od 50 tisuća tona, što je ukupno 250 tisuća tona skladišnog prostora. Otvorena je mogućnost izgradnje i u drugim županijama ako za to postoji potreba i kapaciteti proizvodnje.

“Ne želimo samo graditi silose, nego novu tržišnu snagu hrvatskih poljoprivrednika. Silos bi bio u vlasništvu proizvođačke organizacije koja mora dokazati da njezini članovi mogu osigurati najmanje 50 posto kapaciteta silosa iz vlastite proizvodnje da bi mogla sudjelovati u projektu. Kod silosa od 50 tisuća tona to znači najmanje 25 tisuća tona pšenice članova. Uz prosječan prinos od 6,25 tona po hektaru to je oko 4000 hektara. To znači da silos nije nečija tuđa infrastruktura, već infrastruktura proizvođača”, objasnio je Ivan Valentić, predsjednik Odbora za ratarstvo HPK.

Iz HPK ističu kako sam poljoprivrednik, bez obzira na veličinu gospodarstva, nema istu pregovaračku snagu kao nekoliko tisuća hektara zajedno, zbog čega je važno da se udruže.

“Proizvođačka organizacija ne treba samo čuvati pšenicu, nego svojim članovima pomoći da jeftinije proizvode. Za oko 4000 hektara može se zajedno nabavljati: sjeme, mineralno gnojivo, sredstva za zaštitu bilja, plavi dizel te drugi potrebni repromaterijal. Kad kupuješ za 4000 hektara dobavljaču ne dolaziš kao mali pojedinačni kupac, nego s velikom količinom. Tada se više dobavljača može natjecati za posao, a proizvođačka organizacija može pregovarati o cijeni i uvjetima što može značajno smanjiti trošak proizvodnje. Cilj je jasan – proizvođaču treba ostati više novaca po hektaru”, rekao je Ivica Baranašić, zamjenik predsjednika Odbora.

Samsung Training Academy

Centar koji viziju pametnog prostora pretvara u stvarnost

Strateško partnerstvo

Hyundai ulazi u Ligu prvaka na pet sezona i otvara novo poglavlje svoje europske priče

Prema predloženom modelu, silosi bi se gradili tako da 65 posto potpore bude kroz odgovarajuće mjere ruralnog razvoja, 15 posto kroz predloženi HBOR-podržani financijski model s mogućim otpisom dijela glavnice te 20 posto vlastitog sudjelovanja proizvođačke organizacije. Prije provedbe ovaj se model mora uskladiti s pravilima EU-a, nacionalnim pravilima potpora i konkretnim financijskim instrumentima.

Iz HPK naglašavaju kako je ideja da proizvođači budu vlasnici silosa, a silosom i poslovanjem upravlja profesionalni tim menadžera koji vodi nabavu, skladištenje, financiranje, logistiku, prodaju, izvoz i slično. Menadžment mora imati jasne ciljeve i odgovarati proizvođačima za rezultat. Na ovaj način poljoprivrednik bi imao jeftiniju i organiziraniju nabavu repromaterijala, mogućnost skladištenja vlastite pšenice, dobivanja kredita na temelju uskladištene robe, nema potrebe za prisilnom prodajom odmah nakon žetve, imao bi više potencijalnih kupaca, mogućnost izvoza i veću pregovaračku snagu.

S druge strane, Hrvatska bi ovakvim modelom dobila jaču domaću proizvodnju, sigurniju opskrbu, strateške zalihe, jaču proizvođačku organizaciju, veći izvozni potencijal, profesionalnije tržište i konkurentniju poljoprivredu. Država ne treba upravljati silosima, nego stvoriti uvjete da ih proizvođači mogu izgraditi i uspješno koristiti.

Prijedlog modela koji je predstavila HPK predviđa financiranja putem skladišnice do devet mjeseci i sufinanciranja dijela kamate kroz de minimis potpore. Ovaj bi se prijedlog dodatno trebao razraditi s financijskim institucijama i nadležnim tijelima te uskladiti s pravilima državnih potpora. Isto tako prijedlog zakupa do 20 posto kapaciteta za državne robne rezerve također je prijedlog za razradu s nadležnim državnim tijelima.

Izvozna strategija

U HPK ističu kako bi se izvozna strategija, uključujući nastup prema tržištima Bliskog istoka, arapskim zemljama i sjevernoj Africi, trebala temeljiti na konkretnim tržišnim analizama, zahtjevima kupaca, kvaliteti proizvoda, logistici i uvjetima trgovine.

“Pšenica je prvi veliki primjer, a ista se logika može dugoročno primijeniti i na druge poljoprivredne sektore gdje proizvođači imaju problem s nabavom, skladištenjem, financiranjem, prodajom. Želimo poljoprivredu u kojoj proizvođač nije samo onaj koji proizvodi sirovinu, već proizvođač koji ima vlasništvo, organizaciju, informacije, financiranje i pristup tržištu.

Želimo da poljoprivrednik može proizvoditi danas, skladištiti sutra i prodati onda kada je za njega poslovno najpovoljnije. Jer poljoprivrednik ne smije biti najslabija karika u lancu. Bez obzira obrađuju li 50 ili 500 hektara, poljoprivrednici moraju postati subjekti koji odlučuju. Vizija je dugoročna, a prvi korak počinje već danas”, izjavio je Željko Mihelić, predsjednik HPK.

Iz HPK napominju kako je ovaj dokument podloga za javnu raspravu hrvatskih poljoprivrednika i stručnjaka i nije znanstveni rad niti investicijska studija. Kalkulacije troškova predstavljaju radni model i služe kao podloga za raspravu, a model od najmanje 4000 hektara proizvođačke organizacije i silosa kapaciteta 50 tisuća tona početni je strateški prijedlog.

Proizvođački centri nisu gotovi investicijski projekti, a nakon javne rasprave za svaki pojedini centar treba utvrditi proizvodnu bazu, lokaciju, logistiku, kapacitet, investicijsku vrijednost, vlasnički model, izvore financiranja i poslovnu održivost. Cilj ove vizije nije zatvoriti raspravu, nego je otvoriti te napraviti model hrvatskog ratarstva koji će biti jači zato što su ga zajedno oblikovali oni koji na toj zemlji žive i rade.