DRUGI DIO: IZBJEGAVANJE VIJESTI I ODGOVORNO NOVINARSTVO
Hrvatska nije uspjela postati svjetski prvak u nogometu, ali su zato Hrvati ove godine postali svjetski prvaci u izbjegavanju vijesti. Istraživanje Reutersova instituta Digital News Report 2026 pokazuje da čak 63 posto ispitanika iz Hrvatske povremeno ili često izbjegava vijesti, što je porast od 2 posto u odnosu na 2025. godinu. Na globalnoj razini vijesti izbjegava 42 posto ispitanika, a uz bok Hrvatskoj su Bugarska, Grčka i Turska, u kojima vijesti izbjegava 60 posto ispitanika.
Negativnost u vijestima najčešći razlog njihovog izbjegavanja
Stručnjakinja za komunikacije i medije s Fakulteta političkih znanosti Marijana Grbeša podsjeća da je potaknuta Reutersovim istraživanjima hrvatska Agencija za medije ove godine provela istraživanje o razlozima zbog kojih Hrvati izbjegavaju vijesti. Pokazalo se da postoje tri ključna razloga. „Prvi je negativnost u vijestima, dakle, to je odgovornost medija koja je ogromna. Mediji su izrazito negativni i opterećuju ljude koji su emotivno iscrpljeni i ne mogu stalno gledati toliku količinu negativnih vijesti. Drugi je kvaliteta medija. I treći opća građanska nezainteresiranost. Dakle, ljudi koji ne glasaju, njih nije briga ni za vijesti“, objašnjava profesorica Grbeša i dodaje da postoje velike razlike u generacijama. „Najveći izbjegavatelji vijesti su GenZ i – ono što je mene iznenadilo – Milenijalci. Oni također dosta izbjegavaju vijesti i to na svjesnoj razini, dok Generaciji Z vijesti zapravo nisu u fokusu, kao da ne postoje. Tematski kad se vijesti izbjegavaju, najviše se izbjegava politika“, govori Marijana Grbeša.
Njezina kolegica s Fakulteta političkih znanosti sociologinja Dina Vozab napominje da je izbjegavanje vijesti loše za demokraciju jer je to povezano s niskom zainteresiranošću građana za javna i politička pitanja i teme od javnog interesa i nisku participaciju. „Međutim, što se tiče strateškog, povremenog isključivanja, što publike možda rade zbog osjećaja zasićenosti, prema nekim studijama to može imati i pozitivan efekt na ukupnu informiranost ako se vijesti inače redovito prate. Ranija istraživanja izbjegavanja vijesti u Hrvatskoj uglavnom su pronalazila socioekonomske korelate, odnosno da su publike koje ne prate vijesti češće nižeg obrazovanja, nižih primanja i iz ruralnih područja. Također, pokazao se i rodni jaz u praćenju vijesti, odnosno da su žene sklonije manje pratiti vijesti od muškaraca“, pojašnjava Dina Vozab.
Izbjegavanje vijesti može postati ozbiljan izazov za demokraciju
Predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Hrvoja Zovku taj je podatak dosta zabrinuo. „Dugoročno to može dovesti do slabije informiranosti građana, manje političke participacije i većeg prostora za manipulacije i dezinformacije, što predstavlja ozbiljan izazov za demokraciju. Treba napomenuti to da su, nažalost, mediji izgubili onaj edukativan karakter, a politika ‘lakih sadržaja’ dala je svoje rezultate. Mediji trebaju poticati kritičko razmišljanje publike kojoj se obraćamo. Ljudi žele ozbiljne, kritičke i istraživačke priče“, ocjenjuje Zovko.
Predsjednica Europske federacije novinara i Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever smatra da u Hrvatskoj više faktora utječe na tako veliko izbjegavanje vijesti. „Nemamo edukacijski sustav koji djecu uči medijskoj pismenosti i važnosti novinarstva, novinarke i novinare napadaju s najviših pozicija moći, nema odgovora na pitanje o financiranju medija itd. Svjedočimo danas da građani gube povjerenje u medije jer pišu samo ‘crno’, a dio smatra da će informacije ionako pronaći na društvenim mrežama“, komentira Maja Sever. Podsjeća da demokracija ne može kvalitetno funkcionirati bez informiranih građana zbog čega smatra da je ulaganje u profesionalno novinarstvo jednako važno kao ulaganje u obrazovanje ili pravosuđe.
Alarm za medije, politiku i cijelo društvo
Dugogodišnja televizijska novinarka, a sad vlasnica Europe Future Centra, Ivana Dragičević smatra da je to alarm za medije, politiku i cijelo društvo.
„Dio ljudi vijesti izbjegava zato što ih one emocionalno iscrpljuju. Vijesti su često neprekidan niz kriza, sukoba, korupcijskih afera i verbalnog nasilja, bez objašnjenja što građanin s tom informacijom može učiniti. U Hrvatskoj postoji i dubok osjećaj političke nemoći: ljudi godinama gledaju slične afere, iste aktere i gotovo nikakve posljedice. Nakon nekog vremena isključivanje postaje oblik samoobrane. Ali postoji i odgovornost medija. Previše je sadržaja koji proizvodi uznemirenost, a premalo novinarstva koje proizvodi razumijevanje. Previše je dramatičnih naslova, stranačkih sukoba i studijskih svađa, a premalo terenskog, istraživačkog i objašnjavajućeg novinarstva“, ocjenjuje Ivana Dragičević. Dodaje pak kako povremeno udaljavanje od vijesti može biti zdravo, ali da trajno povlačenje iz javnog prostora to nije. „Građanin koji više ne prati što radi vlast teže je može nadzirati. Društvo bez zajedničke informacijske osnove postaje ranjivije na manipulacije, teorije zavjere i autoritarna obećanja. Demokracija ne prestaje postojati samo kada se ukinu izbori. Slabi i onda kada građani zaključe da više nema smisla znati što se događa“, upozorava.
Komunikacijski i informacijski stručnjak Marko Rakar smatra da su hrvatski mediji u prosjeku uglavnom sramotno niske kvalitete. „Imamo cijelu povijest medija koji su nastajali i služe samo da bi promovirali određene stavove i politike, baš kao što imamo i medije koji su svoju ‘dušu’ prodali najboljem ponuđaču, neovisno o tome je li riječ o politici ili ‘oglašivačima’. Naravno treba reći kako hrvatski mediji posluju na teritoriju na kojem obitava vrlo mali broj stanovnika koji su pritom dominantno siromašni i njihovo ulaganje u kulturu, edukaciju ili informiranje jednostavno nije prioritet“, smatra Rakar. Ocjenjuje da su trendovi teško zaustavljivi, od opće neinformiranosti naših sugrađana do klizanja u još veće neobrazovanje i nepismenost. A upravo je pitanje utjecaja na medije u istraživanju Reutersovog Instituta pokazalo zanimljive odgovore.
„Na medije najviše utječu političari i vlasnici, a u Hrvatskoj i mafija“
U 26 država istraživanje Reutersova instituta pitalo je ispitanike koliko smatraju da različite društvene skupine utječu na sadržaj vijesti. Procjenjivao se utjecaj šest skupina: političara i državnih dužnosnika,
stručnjaka, organiziranih kriminalnih skupina, oglašivača, aktivističkih i lobističkih organizacija te vlasnika medijskih kuća.
Očekivano, političari i državni dužnosnici najčešće se smatraju skupinom koja ima najveći utjecaj na sadržaj vijesti.
Hrvatska tu po jednom detalju odudara od svjetskog prosjeka. Dok su na prva dva mjesta kao i u globalnom istraživanju političari i vlasnici medija, a na trećem oglašivači, Hrvati na visoko četvrto mjesto po utjecaju na medije stavljaju organizirane kriminalne skupine.
Analizirajući ove podatke Hrvoje Zovko kaže da takva percepcija pokazuje ozbiljno narušeno povjerenje u medijski sustav. „Politički i gospodarski pritisci postoje i zato je važno osigurati stabilno financiranje medija, uredničku neovisnost i transparentnost vlasništva nad medijima. Ako građani vjeruju da na medije utječu kriminalne skupine, to dodatno narušava vjerodostojnost novinarstva i povjerenje u demokratske institucije. Onda imamo ozbiljan problem. Mediji, odnosno novinari, su bez obzira na sve slabosti naše profesije odigrali važnu ulogu u demokratizaciji društva, suočili društvo s njegovim tamnim stranama. Koliko bi moćnika danas bilo na svojim pozicijama da nije bilo naših hrabrih kolegica i kolega i kako bi, zapitajmo se, izgledalo ovo naše tužno društvo da nije bilo novinara i medija“, pita se Zovko.
I SNH i Europska federacija novinara godinama upozoravaju da su zaštita novinara, urednička neovisnost i transparentno vlasništvo nad medijima temelj slobode medija, podsjeća Maja Sever. „U Hrvatskoj smo opterećeni aferama sumnjivog vlasništva medija i vjerujem da ljudi zato imaju tu percepciju. Osobno, se ne bih složila. Mislim da na medije puno više utječu političari na lokalnoj i nacionalnoj razini nego neke kriminalne skupine“, poručuje predsjednica Europske federacije novinara.
Najuspješnije dezinformacije nisu potpuno izmišljene
Istodobno raste i zabrinutost zbog lažnih vijesti i dezinformacija.
Na globalnoj razini zabrinutost je porasla za 4 postotna boda, pa sada u prosjeku iznosi 62 posto.
Ivana Dragičević je 2023. godine pripremila informativni serijal „N1 (DIS)INFO“ o lažnim vijestima, dezinformacijama i misinformacijama u medijima i na društvenim mrežama. Taj je projekt sufinanciran sredstvima Europske unije iz programa Digitalna Europa, a emitiran je na N1 televiziji. Na pitanje koliko su dezinformacije danas sofisticiranije nego prije pet godina odgovara da smo tada govorili o lažnoj objavi, montiranoj fotografiji ili izmišljenom portalu, dok danas govorimo o cijelom informacijskom sustavu. „Umjetna inteligencija omogućuje brzo i jeftino stvaranje uvjerljivih tekstova, glasova, fotografija i videosnimki na desecima jezika. Takav sadržaj može se prilagoditi različitim skupinama i zatim širiti kroz mreže lažnih profila, influencere, zatvorene komunikacijske kanale i prividno legitimne medije. Europska služba za vanjsko djelovanje navodi da je umjetna inteligencija sada potpuno ugrađena u ruske i kineske operacije stranog informacijskog manipuliranja. Najuspješnije dezinformacije pritom nisu potpuno izmišljene. One uzimaju stvaran događaj, stvarnu frustraciju ili stvarnu društvenu nepravdu i oko njih grade manipulativno objašnjenje. Zbog toga ih je mnogo teže razotkriti“, pojašnjava Dragičević. Upozorava i na drugi problem postojanja deepfake tehnologije, a to je da političari i drugi moćnici i autentičnu snimku mogu proglasiti lažnom. „Tako više nije ugrožena samo istina pojedine informacije, nego sama mogućnost društva da se dogovori što predstavlja činjenicu ili dokaz“, upozorava Ivana Dragičević.
Algoritmi su preuzeli ulogu glavnih urednika medija
Algoritmi na društvenim mrežama, poznato je, preferiraju sadržaje koji pobuđuju emocije, sukobe te posljedično polarizaciju društva, a vlasnici tih platformi ne zamaraju se previše točnošću objavljenih sadržaja. Rezultat je često da korisnici u virtualnom svijetu žive u mjehurićima ili balončićima svojih istomišljenika, koji ne odražavaju stvarnost i presjek društva.
Sociologinja Dina Vozab kaže da je problem s društvenim mrežama i personalizacijom taj što ne ujednačavaju sustav za obrazovanije i manje obrazovane građane, za one s više i manje vještina, zainteresiranije i manje zainteresirane, informiranije i manje informirane, već na neki način distribuiraju ponudu informacija u skladu s tim razlikama. „Nije sve u potpunosti crno-bijelo i istraživanja pokazuju da i u okruženju društvenih medija, zbog slučajne izloženosti informacijama, do građana svejedno uspiju doprijeti mnoge vijesti izvan njihovih mjehurića. Međutim, kad usporedimo efekte društvenih medija s efektima tradicionalnih medija, društveni mediji svakako imaju negativniji utjecaj na političko znanje, potiču građane na selektivno praćenje vijesti u skladu s njihovim već postojećim svjetonazorom ili karakteristikama i imaju mnogo veći potencijal za polarizaciju“, upozorava profesorica Vozab.
Marijana Grbeša smatra da su algoritmi danas preuzeli ulogu glavnih urednika medija. „Postoji taj naziv uređivačke društvene mreže, to je to. Meni je jako zanimljivo da su ti tzv. apsolutisti slobodnog govora, poput Ilona Muska, optuživali medije da su gatekeeperi, što znači da su oni usko grlo između istine i javnosti, da su oni ti koji filtriraju informacije za javnost. No sad smo u situaciji gdje su algoritmi puno veći gatekeeperi, puno veći filter jer ja i vi nemamo uopće isti protok informacija“, upozorava Grbeša.
Moguće je doskočiti algoritmima društvenih mreža
„Algoritmi su iznimno moćni jer smo njima okruženi na sve strane, a glavni urednici su danas uglavnom najamni radnici čiji je posao da budu gatekeeperi kojeg god zadatka im je vlasnik povjerio da obave te svojim odlukama aktivno ugrožavaju novinarsku profesiju“, smatra pak Marko Rakar. Podsjeća da su načela na kojima počivaju algoritmi istovjetna na svim platformama.
„Ako uzmemo kao primjer Facebook, njihovo poslovanje i u konačnici profitabilnost proizlazi iz broja prikazanih reklama na njihovoj platformi. Količina oglasnog prostora je objektivno beskonačna i mnoge platforme nude istovjetni placement pa je cijena koju postignu po objavi reklame vrlo mala. Kako bi se tome doskočilo, potrebno je kreirati okolinu koja će stimulirati korisnike platforme da na njoj provode što više vremena, da se što češće vraćaju i što više osvježavaju stranicu ili besciljno skrolaju po streamu objava. Algoritam je statistički mehanizam koji pažljivo računa i procjenjuje što mora prikazati kako bi vas zadržao na svojoj stranici ili aplikaciji što je moguće duže“, objašnjava ovaj informacijski stručnjak. Na pitanje koliko korisnik može utjecati na sadržaj koji mu platforme prikazuju Rakar odgovara: „Može dijelom utjecati ako je dovoljno svjestan, a to znači da treba namjerno biti izložen kategorijama sadržaja koje su raznolike pa čak i onda kada ne odgovaraju njegovim ukusima i interesima. Sve ostale taktike dovode do toga da se ugodno smjestimo u ‘balončić’ optimiziranog sadržaja koji odgovara našim interesima i afinitetima.“
Većina građana želi nepristrane vijesti
Iako sve više izbjegavaju vijesti, sve im manje vjeruju i sve više žive u vlastitim mjehurićima na društvenim platformama, građani i dalje većinski podupiru ideju nepristranog novinarstva, pokazuje istraživanje Reutersa.
Broj onih koji ga preferiraju i dalje je više nego dvostruko većiod broja građana koji žele vijesti koje potvrđuju njihova vlastita stajališta.
Gotovo polovina ispitanika (45 %)i dalje preferira vijesti koje ne zauzimaju stranu, 20 posto kaže da preferira vijesti koje dijele njihova politička stajališta, a 15 posto ispitanika navodi da preferiraju medije koji izazivaju njihova postojeća uvjerenja i nude drugačije poglede na društvena pitanja.
Istodobno broj građana koji su spremni plaćati za vijesti stagnira.
U većini država doseže se gornja granica između 10 i 20 postostanovništva koje je spremno plaćati za internetske vijesti. Iznimke su i dalje Norveška (40 %)i Švedska (32 %), koje imaju znatno veće udjele pretplatnika.
Izvan nordijskih zemalja, Irska i Australija jedine su države u kojima više od 20 % građanadanas plaća za vijesti. U Hrvatskoj je takvih 8 %, a Reuters u svom izvještaju kao primjer navodi uspješnu kampanju portala Telegram.
To što građani žele nepristrano novinarstvo, a pritom ga nisu spremni plaćati ne mora nužno biti proturječje, smatra Ivana Dragičević. „Ljudi žele da postoji kvalitetno i nepristrano novinarstvo, kao što žele da postoje knjižnice, škole ili čist javni prostor. Ali internet ih je tijekom posljednjih dvadeset godina naučio da informacije trebaju biti besplatne. Istodobno, dio medija nije dovoljno jasno pokazao razliku između novinarskog proizvoda koji traži mjesece istraživanja i sadržaja prepisanog iz objave na društvenoj mreži, prenošenja PR tekstova. Ne možete od publike tražiti da plaća nešto što joj istodobno nudite u desecima gotovo identičnih, površnih verzija“, ističe Dragičević. Ocjenjuje da rješenje nije samo postavljanje paywalla već da medij mora ponuditi nešto što se drugdje ne može dobiti: originalno izvještavanje, stručnost, pouzdanu analizu, lokalno znanje i osjećaj pripadnosti zajednici. „Ljudi ne plaćaju sadržaj zato što je zaključan. Plaćaju ga zato što bi im nedostajao kada bi nestao“, zaključuje.
Oni koji se informiraju na društvenim mrežama ne traže nepristrane vijesti
Dina Vozab upozorava, kad se detaljnije analiziraju profili publika, da je publika koja želi „pristrane“ vijesti ujedno i ona koja više prati vijesti, aktivnija je u smislu da češće dijeli i komentira vijesti, pa čak i češće plaća medijski sadržaj. „Prema tome, iako ih je manje, te su publike ekonomski zanimljivije medijskoj industriji. Bivši ravnatelj Reutersova instututa za istraživanje novinarstva Rasmus Kleis Nielsen analizirao je neke korelate sa stavom da bi vijesti trebale biti nepristrane i pokazao da globalno, tamo gdje su publikama društveni mediji prvi izvor za vijesti, manje traže nepristrane vijesti. Iz toga bi se moglo zaključiti da paradoksa ipak nema, odnosno da publike kojima su društveni mediji prvi izvor vijesti zapravo ne traže nepristrane vijesti“, zaključuje Vozab.
Marijana Grbeša navodi dva razloga zbog kojih ljudi ne žele plaćati vijesti. „Prvo je bilo besplatno pa se sad plaća. Da si odmah morao za nešto platiti to bi se podrazumijevalo, ne bi propitivao. To je prva logika. I sad dolazimo do obrazovanja. Ako bi vas netko učio da se kvalitetan sadržaj plaća to bi vam postalo normalno. Međutim, sve je prepušteno tržištu koje je u potpunom kaosu i koje se vodi najnižim mogućim strastima. Zašto? Zato što je zapušteno. Zato što se o njemu nitko ne brine, a mediji se, logično, boje za svoj opstanak“, ističe profesorica Grbeša.
„Pa naravno da želimo nepristranu i objektivnu informaciju, svi mi imamo prirodnu potrebu da saznamo što se dogodilo kao i da saznamo što se točno dogodilo, kako bismo samostalno donijeli vrijednosni sud o događaju“, komentira Marko Rakar. Kad je riječ o plaćanju vijesti napominje da nas je Internet naučio da uvijek negdje netko besplatno nudi sadržaj koji nam je zanimljiv i atraktivan. „Da bismo bili spremni platiti za sadržaj moramo biti sigurni da ga nigdje drugdje nećemo dobiti brže ili kvalitetnije obrađenog, a za to treba malo obrazovanja i svijesti kao preduvjeta da bi se ta potreba stvorila“, smatra Rakar.
Dugogodišnja televizijska reporterka Marina Barukčić Stričević, koja se sad bavi privatnom videoprodukcijom, priznaje da pomalo i likuje zbog ovakvih podataka. „I mi smo novinari već dugo nezadovoljni odnosom medijskih uprava prema redakcijama, normalizacijom sve jačeg utjecaja marketinga na uredništvo, jurcanjem za klikovima i ‘udicama’ umjesto za informacijama. Kad vidite da članovi uprave drhte pred nekim političarom kojemu se nije svidjelo pokrivanje njegove presice, znate da nema šanse da ćete se slobodno baviti novinarstvom u toj redakciji. Mediji su putem zaboravili svoju primarnu ulogu i odlučili “zabavljati” publiku i svjesno im prodavati čak i štetne sadržaje. Sve zbog oglašivača koji se sad sele na društvene mreže. Nas novinare koji smo zbog toga znali prigovoriti podsjećali su da od tog lošeg sadržaja živimo, pozivali nas da budemo ‘realni’. Evo, sad nam se to vraća“, poručuje Barukčić Stričević. Dodaje ipak da će se ljudi koji žude za beskompromisnim novinarstvom morati naviknuti da će to morati i platiti jer je novinarstvo uništeno kao javno dobro.
Norvežani najzadovoljniji svojim javnim servisom, najnezadovoljniji u Srbiji
A pretplata koju svi zakonski moramo plaćati jest ona koju ubire javni servis, odnosno Hrvatska radiotelevizija. Reuters je proveo istraživanje u 26 država koje imaju javne servise i u kojima oni igraju značajnu medijsku ulogu, od kojih je 21 država u Europi.
Rezultati pokazuju da su ukupni stavovi prema javnim medijskim servisima pozitivni. 37 % građana smatra da vijesti javnih medijskih servisa imaju vrlo pozitivan ili donekle pozitivan utjecaj na život u njihovoj zemlji, dok 22 % smatra da imaju negativan utjecaj. To znači da javni medijski servisi ostvaruju neto pozitivan rezultat od +15 postotnih bodova. Istodobno, 35 % ispitanika zauzima mješovit stav.
Najzadovoljniji svojim javnim servisom su Norvežani koji su mu dali neto pozitivnu ocjenu od +48 postotnih bodova. Najnezadovoljniji su građani Srbije kod kojih je RTS ostvario neto rezultat od −23 postotna boda.
HRT među rijetkim javnim servisima s više negativnih ocjena
HRT je dobio neto ocjenu -5 postotnih bodova. To znači da je u Hrvatskoj udio građana koji smatraju da javni medijski servis ima negativan utjecaj na društvo nešto veći od udjela onih koji smatraju da ima pozitivan utjecaj. Hrvatska je među svega pet europskih država u kojima javni medijski servis ostvaruje negativan društveni saldo. Uz već spomenutu Srbiju, u toj skupini su još Italija, Francuska i Slovačka.
Maja Sever smatra da se povjerenje u hrvatski javni servis može vratiti jedino poštenim novinarskim radom i otvorenošću. „Građani žele vidjeti uređivačku neovisnost, transparentnost, kvalitetno istraživačko novinarstvo i teme koje su važne za njihov svakodnevni život. Istodobno, javni servisi moraju biti prisutni ondje gdje je publika, a to znači razvijati se i u smjeru koji publika traži, prilagoditi formate, pokrenuti podcaste i urediti sadržaj za društvene mreže, ali bez odustajanja od profesionalnih standarda“, smatra Sever. Ocjenjuje da zbog stabilnog financiranja upravo HRT mora biti medij koji će u digitalnom dobu čuvati odgovorno novinarstvo i biti smjer i podrška i drugim medijima.
I Hrvoje Zovko smatra da je ključno da HRT uspije obnoviti povjerenje građana. „To zahtijeva veću uredničku neovisnost, visoke profesionalne standarde, kvalitetan istraživački program i prilagodbu digitalnim navikama publike. Javni servis mora biti vjerodostojan, neovisan i dostupan svim građanima. Ovakav servis kakav imamo, osim vlasti, nije potreban nikome“, izravan je Zovko u kritici HRT-a.
Ako ne bude novinarstva, neće biti ni demokracije
Bez obzira je li riječ o javnom servisu ili komercijalnim medijima, većina naših sugovornika smatra da kvalitetno novinarstvo dugoročno ne može opstati bez stabilnog financiranja. Takvog je stava i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske. „Istraživačko novinarstvo, dopisničke mreže, specijalizirani novinari i ozbiljna provjera činjenica zahtijevaju vrijeme, stručnost i novac. Ako društvo želi kvalitetno novinarstvo, mora pronaći održiv model njegova financiranja. To znači zaštitu autorskih prava, pravednu raspodjelu prihoda između digitalnih platformi i izdavača te razvoj novih modela pretplate, članstva i javnog financiranja koje neće ugrožavati uredničku neovisnost“, smatra Maja Sever. Podsjeća da umjetna inteligencija ne može stvarati kvalitetne informacije sama od sebe već koristi sadržaje koje su proizveli novinari. „Ako nestane profesionalnog novinarstva, dugoročno će osiromašiti i informacijski ekosustav na kojem počivaju sustavi umjetne inteligencije. Zato zaštita novinarstva nije zaštita jedne profesije, nego zaštita demokracije“, ističe Sever.
Marijana Grbeša smatra da bi se u očuvanje istraživačkog novinarstva morala uključiti i država. „Uloga države mora biti u ulaganju u ne samo javni servis, nego i u tretiranju medija kao društvenog dobra kroz neku vrstu subvencija koje postoje i u drugim državama. Međutim, to neće biti učinkovito ako se to ne spoji s obrazovanjem. Bez obrazovanja nema ništa, a to je samo na državi. A to koliko je naša ta takozvana medijska pismenost zastupljena u školama, to je ništa“, upozorava Grbeša. Smatra da neke stvari moramo spasiti i podsjeća da su upravo novinari ti koji često otvaraju ključne teme o nefunkcionalnom pravosuđu. „Mi to moramo imati da bismo bili demokratsko društvo. Ne slažem se da je Hrvatska autoritarno društvo ni blizu, iako se i takve teze vrte, međutim, novinari su krucijalni. Bez njih, to bi bila katastrofa. Zamislite da nema istraživačkih novinara. Zato je novinarstvo društveni kapital. Društveni kapital se definira kao neka vrijednost koje nisi svjestan dok je tu, ali jako dobro znaš kad je izgubiš“, podsjeća Marijana Grbeša i šalje ozbiljno upozorenje čitavom društvu: „Ako ne bude novinarstva, mislim da ćemo imati puno veći problem. Neće biti demokracije.“
* U idućem nastavku serijala o utjecaju društvenih mreža i umjetne inteligencije na medijsku industriju i novinarstvo analiziramo tko su influenceri, odnosno kreatori sadržaja na društvenim platformama, zašto su video sadržaji najpopularniji oblici komunikacije i zašto su te poruke uglavnom jako kratke, što je „ekonomija pažnje“ i kako ona mijenja medije ali i političku komunikaciju te koje su specifičnosti najpopularnijih društvenih mreža.
* Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
