Velike političke epohe ne razlikuju se prije svega po tome tko vlada, nego po tome oko čega je organizirana moć. Povijest se, naime, ne mijenja samo smjenom vladara, promjenom ustava ili izbijanjem revolucija. Mnogo se dublje promjene događaju onda kada se promijeni sama arhitektura političkoga svijeta, kada ono što je stoljećima predstavljalo temelj moći prestane biti njezinim prirodnim osloncem.
Od statike do dinamike
Antički je svijet bio organiziran oko grada. Polis nije bio samo mjesto stanovanja, nego cjeloviti politički univerzum, prostor u kojem su se preklapali pravo, religija, gospodarstvo i zajednica. Izvan njega nije bilo politike u punom smislu riječi. Srednji je vijek moć organizirao oko zemlje. Feudalni posjed nije predstavljao tek gospodarski resurs, nego izvor pravnog autoriteta, vojne obveze i društvenoga statusa. Moderna Europa učinila je nešto sasvim drukčije: političku je moć vezala uz teritorij. Od Vestfalskog mira nadalje granica prestaje biti samo crta razdvajanja dvaju prostora; ona postaje granica jurisdikcije, porezne vlasti, zakonodavstva, vojne sile i političke legitimnosti. Teritorij postaje temeljna jedinica politike, a država njezin najuspješniji organizacijski oblik.
Možda upravo zato tako teško razumijemo vlastito vrijeme. Mi ga još uvijek promatramo očima političke filozofije nastale u svijetu teritorija, premda se moć možda već preselila u sasvim drukčiju dimenziju. Gotovo sve velike rasprave posljednjih desetljeća – od globalizacije, preko digitalne revolucije i umjetne inteligencije do rasprava o financijskim tržištima i multinacionalnim kompanijama – polaze od pretpostavke da živimo u istome političkom prostoru, samo s novim akterima. Kao da je država ostala ista, a promijenili su se samo njezini suparnici. Što ako je ta pretpostavka pogrešna? Što ako se nije promijenio samo odnos snaga, nego sama logika prema kojoj se moć organizira?
Možda 21. stoljeće više nije organizirano oko teritorija. Možda je organizirano oko tokova.
Na prvi pogled ta razlika djeluje gotovo retorički. Međutim, između teritorija i toka postoji razlika jednako velika kao između tvrđave i rijeke. Teritorij je statičan. Može ga se omeđiti, osvojiti, braniti i administrirati. Tok je po svojoj naravi dinamičan. Njega se ne može posjedovati na isti način na koji se posjeduje zemlja; može ga se samo usmjeravati, ubrzavati, usporavati ili preusmjeriti. Teritorij pretpostavlja granicu, tok pretpostavlja mrežu. Upravo zato možda više nije presudno tko kontrolira najveći prostor, nego tko kontrolira ili privlači najveći broj tokova – kapitala, podataka, energije, tehnologije, logistike, znanja i komunikacije. Ako je ta pretpostavka točna, tada ne živimo samo u novoj ekonomskoj fazi razvoja kapitalizma, živimo u novoj političkoj epohi.
Gotovo cijela moderna politička teorija polazi od pitanja što državu čini suverenom. Od Jeana Bodina preko Thomasa Hobbesa do Maxa Webera odgovori se razlikuju, ali uvijek pretpostavljaju istu sliku svijeta: postoji teritorij, na njemu postoji vlast, a ta vlast raspolaže određenim monopolima. Weber je to sažeo u možda najpoznatijoj definiciji moderne države: ona polaže pravo na monopol legitimne fizičke sile na određenom teritoriju. Ta je definicija toliko snažno obilježila političku znanost da ju danas gotovo nitko više ne dovodi u pitanje.
A ipak, možda je upravo danas trenutak kada je treba nadopuniti. Jer, država nije postala temeljna politička institucija modernoga svijeta samo zato što je raspolagala vojskom, policijom ili sudovima. Uostalom, vojsku su imali i feudalci, policiju su imale i carevine, a sudove gotovo svaka ozbiljnija civilizacija. Ono što je modernu državu razlikovalo od svih prethodnih oblika političke organizacije nije bila sama sila, nego njezina sposobnost da postane neizbježni posrednik gotovo svih društvenih odnosa. Nije bila suverena zato što je mogla prisiljavati ljude.
Bila je suverena zato što bez nje ljudi više nisu mogli organizirati vlastiti život. Ako ste željeli steći vlasništvo, morali ste ga registrirati u državnom sustavu. Ako ste željeli zaštititi ugovor, morali ste pred državni sud. Ako ste htjeli osnovati trgovačko društvo, otvoriti banku, izdati vrijednosni papir, prijeći granicu, sklopiti brak, naslijediti imovinu ili ostvariti politička prava, nije postojao alternativni put. Mogli ste mrziti državu, mogli ste joj se opirati, mogli ste pokušati izbjeći poreze ili zakon, ali joj niste mogli pobjeći. Ona je bila infrastrukturna činjenica političkoga života, jednako neizbježna kao što su ceste neizbježne prometu ili jezik komunikaciji.
Zbog toga mislim da bi se suverenost možda mogla definirati drukčije nego što smo navikli. Suveren nije prije svega onaj koji raspolaže najvećom silom. Suveren je onaj koga nije moguće zaobići. Moć ne proizlazi samo iz sposobnosti da nekoga prisilite, nego još više iz činjenice da vas drugi moraju uključiti u vlastite odnose čak i onda kada to ne žele. Upravo je ta neizbježnost stoljećima predstavljala stvarni izvor državne moći.
Ali, što se događa kada najvažniji odnosi u društvu više ne moraju prolaziti kroz državu? Što ako se vrijednost stvara, prenosi i umnaža u mrežama koje ne poznaju granice na način na koji ih je poznavalo industrijsko doba? Što ako kapital pronalazi pravnu sigurnost izvan države u kojoj posluje, informacije putuju mimo njezinih institucija, komunikacija se odvija preko privatnih platformi, a digitalna infrastruktura postaje važnija od teritorijalne? U tom slučaju država ne gubi nužno svoju vojsku, policiju ili sudove. Gubi nešto mnogo važnije: prestaje biti neizbježna.
Politička drama
I upravo tu, čini mi se, počinje prava politička drama našega vremena. Ne zato što države nestaju – takve su prognoze gotovo uvijek bile pogrešne – nego zato što se prvi put nakon četiri stoljeća pojavljuju sustavi kroz koje je moguće organizirati ključne segmente društvenoga života, a da država više nije njihov obvezni posrednik. To je promjena koja se ne može objasniti ni riječju “globalizacija”, ni riječju “digitalizacija”. Obje opisuju procese. Ono što nama izmiče jest promjena same arhitekture moći.
Kada politika ostane bez svojega predmeta, e tu valja biti oprezan. U javnosti se gotovo ritualno ponavlja tvrdnja da države slabe. Čujemo kako globalizacija razara nacionalni suverenitet, kako multinacionalne korporacije postaju moćnije od vlada, kako digitalne platforme preuzimaju funkcije koje su nekoć pripadale javnim institucijama. Sve je to uglavnom točno, ali istodobno i pomalo površno. Takvi opisi podsjećaju na liječnika koji vrlo precizno opisuje simptome, ali ne uspijeva dijagnosticirati bolest.
Možda problem uopće nije u tome što su države postale slabije. Možda je problem u tome što je politika ostala vjerna svijetu koji više ne postoji. Cijela moderna politička teorija pretpostavlja da je prostor temeljni predmet vlasti. Vladar vlada teritorijem, zakon vrijedi na teritoriju, vojska brani teritorij, granica razdvaja jedan politički prostor od drugoga. Sve velike institucije moderne države – parlament, porezni sustav, katastar, sudovi, policija – nastale su kako bi upravljale prostorom. Njihova je unutarnja logika teritorijalna.
Temeljno pitanje
Ali, bogatstvo 21. stoljeća sve manje nastaje iz prostora, a sve više iz kretanja. Najvrjednije kompanije svijeta ne duguju svoju vrijednost rudnicima, tvornicama ili golemim zemljišnim posjedima. Njihova vrijednost proizlazi iz mreža kroz koje prolaze informacije, kapital, algoritmi, logistika ili intelektualno vlasništvo. Financijska tržišta ne stvaraju vrijednost zato što zauzimaju velik teritorij, nego zato što kroz njih prolaze golemi novčani tokovi. Podmorski optički kabeli važniji su od mnogih državnih granica. Najveće luke svijeta nisu moćne zato što posjeduju more, nego zato što kroz njih prolazi najveći dio svjetske trgovine. Čak i energetska sigurnost sve manje ovisi o samim nalazištima, a sve više o rutama, terminalima, cjevovodima, tankerima i elektroenergetskim mrežama.
Drugim riječima, bogatstvo više ne nastaje ondje gdje nešto jest, nego ondje kuda nešto prolazi. To možda zvuči kao jezična nijansa, ali posljedice su goleme. Ako je industrijsko društvo bilo društvo teritorija, onda je naše društvo prije svega društvo tokova. Kapital teče. Podaci teku. Energija teče. Roba teče. Informacije teku. Znanje teče. Čak i rad, zahvaljujući digitalnim tehnologijama, sve češće poprima oblik toka koji se odvija neovisno o fizičkom mjestu na kojem se nalazi radnik.
Tu dolazimo do možda najvažnijega obrata u cijeloj priči. Ako je moderna država nastala kao tehnologija upravljanja teritorijem, što se događa kada se glavni izvori moći više ne ponašaju teritorijalno? Što ako ih nije moguće zatvoriti unutar granica koje su oblikovale političku filozofiju posljednja četiri stoljeća? Tada se ne mijenja samo ekonomija. Mijenja se predmet politike. I upravo zato rasprava o globalizaciji često ostavlja dojam da nešto bitno propušta. Ona govori o slobodnom tržištu, međunarodnoj trgovini ili mobilnosti kapitala, ali ne postavlja temeljno pitanje: što se događa s državom kada više ne upravlja onime oko čega je organizirana moć?
To pitanje, čini mi se, mnogo je važnije od svih rasprava o tome jesu li porezi previsoki, jesu li multinacionalne kompanije premoćne ili treba li reformirati javnu upravu. Jer ono zadire u samu definiciju političkog poretka. Možda se pred našim očima ne događa tek nova faza kapitalizma. Možda završava jedna civilizacija organizirana oko teritorija, a nastaje druga, organizirana oko tokova. Država koja više ne upravlja tokovima – to je razlog zbog kojega mi se čini da rasprava o globalizaciji već godinama pati od iste metodološke pogreške. Govori se o kapitalu kao da je on glavni protagonist priče. Nije. Kapital je tek jedan od tokova. Isto vrijedi za informacije, tehnologiju, energiju, podatke ili logistiku. Ono što se promijenilo nije prije svega njihov sadržaj, nego njihova politička narav. Prvi put u modernoj povijesti gotovo svi tokovi koji stvaraju bogatstvo i moć postali su pokretljiviji od institucija koje su ih stoljećima regulirale.
Tu dolazimo do jedne gotovo zaboravljene činjenice. Moderna država nikada nije počivala samo na pravu ili sili. Počivala je na sposobnosti da kontrolira protok. Mogla je ubirati poreze zato što je nadzirala gospodarski prostor. Mogla je štititi radnička prava zato što je mogla nadzirati tržište rada. Mogla je voditi monetarnu politiku zato što je kontrolirala valutu. Mogla je provoditi industrijsku politiku zato što se industrija nalazila unutar njezina teritorija. Ukratko, država je mogla biti socijalna upravo zato što je prije svega bila funkcionalno suverena. Mogla je donositi političke odluke jer je raspolagala instrumentima kojima ih je mogla provesti. U trenutku kada tokovi kapitala, tehnologije, roba i informacija postanu globalni, sposobnost države da ih učinkovito usmjerava ili zaustavlja počinje slabjeti. Time se ne dovodi u pitanje samo neka pojedina javna politika, nego sama pretpostavka na kojoj je moderna država izgradila svoju legitimnost.
Primijetimo pritom nešto zanimljivo. Nijedna ozbiljna država danas nije izgubila svoju vojsku. Nije izgubila ni policiju, ni sudove, ni poreznu upravu. Formalni atributi suverenosti ostali su gotovo netaknuti.
Ne pravo, nego učinkovitost
Ono što se promijenilo mnogo je manje vidljivo. Država sve češće može donijeti odluku, ali više nije sigurna da će njezina odluka proizvesti željeni učinak. Može povećati porez, ali kapital će pronaći drugu jurisdikciju. Može zabraniti određenu digitalnu uslugu, ali će se komunikacija preseliti na drugu platformu. Može subvencionirati industriju, ali ne može prisiliti globalne lance opskrbe da ostanu na njezinu teritoriju. Može čak zatvoriti granice, ali ne može zaustaviti protok podataka koji kroz optičke kabele putuju brzinom svjetlosti.
Drugim riječima, država nije izgubila pravo odlučivanja, počinje gubiti učinkovitost odlučivanja. To je razlika koju često previđamo. Zbog toga mislim da je pogrešno govoriti kako kapital pobjeđuje državu. Takav jezik još uvijek pripada 19. stoljeću. On pretpostavlja sukob dvaju aktera koji igraju na istom terenu. Ali, upravo se teren promijenio. Kapital nije pobijedio državu zato što je postao jači. Država je počela gubiti središnje mjesto zato što je ostala organizirana prema logici teritorija, dok se najveći izvori moći danas kreću logikom mreže. To nije sukob dviju sila. To je susret dviju različitih civilizacijskih geometrija.
Možda upravo zato današnja politička rasprava ostavlja dojam neobične jalovosti. Vlade se međusobno optužuju zbog poreznih stopa, javnog duga ili trgovinskih sporazuma, dok se prava promjena odvija na sasvim drugoj razini. Ne raspravlja se više o tome tko će upravljati teritorijem. Raspravlja se o tome tko će postati čvorište kroz koje prolaze najvažniji tokovi svijeta. I to je, čini mi se, pitanje koje će određivati politiku 21. stoljeća jednako snažno kao što je pitanje teritorija određivalo politiku prethodna četiri stoljeća.
Što je s demokracijom?
Ovdje se otvara još jedno pitanje koje mi se čini mnogo ozbiljnijim od svih rasprava o globalizaciji. Ako se politička moć doista preselila s teritorija na tokove, što se događa s demokracijom? Demokracija je, u svojoj biti, teritorijalna institucija. Građani biraju predstavnike određene države. Ti predstavnici donose zakone koji vrijede na određenom teritoriju. Vlada raspolaže proračunom prikupljenim od poreznih obveznika toga teritorija. Sudovi presuđuju u ime zajednice koja živi unutar njegovih granica. Čak i kada govorimo o narodnom suverenitetu, uvijek podrazumijevamo političku zajednicu omeđenu prostorom.
Drugim riječima, demokracija nije samo skup procedura, ona pretpostavlja da postoji razumno podudaranje između prostora u kojem se donose odluke i prostora u kojem nastaju posljedice tih odluka. A što ako tog podudaranja više nema?
Što ako parlament može povećati porez, ali ne može spriječiti da kapital promijeni jurisdikciju? Što ako vlada može donijeti industrijsku strategiju, ali ne može utjecati na to gdje će se nalaziti proizvodni kapaciteti? Što ako može regulirati medije, ali ne može regulirati algoritme preko kojih građani svakodnevno primaju informacije? Što ako može odlučivati o obrazovnoj politici, ali ne može kontrolirati infrastrukturu na kojoj se proizvodi i distribuira znanje?
Tada se događa nešto što politička teorija još uvijek nije dovoljno ozbiljno opisala. Demokratske institucije ostaju formalno netaknute, ali njihov stvarni doseg postupno postaje uži. One i dalje odlučuju, ali odlučuju o sve manjem dijelu stvarnosti. Izbori se održavaju, parlamenti zasjedaju, vlade se smjenjuju, ustavni sudovi rade svoj posao, a ipak građani sve češće imaju osjećaj da se najvažnije odluke donose negdje drugdje.
To “negdje drugdje” pritom nije nikakvo tajno središte svijeta, niti neka zavjera financijskih elita, kako to vole zamišljati pojednostavljene političke mitologije. Upravo suprotno. Ono je često difuzno, raspršeno i bez jasnog središta. Sastoji se od financijskih tržišta, globalnih logističkih mreža, digitalnih platformi, tehnoloških standarda, međunarodnih investicijskih fondova, opskrbnih lanaca i podatkovne infrastrukture. Nitko od njih pojedinačno nije suveren, ali zajedno oblikuju prostor u kojem države mogu ili ne mogu djelovati.
To je možda najveća novost našega vremena. Moderna politika uvijek je pretpostavljala da moć ima adresu. Kralj je imao dvor. Parlament je imao zgradu. Vlada je imala sjedište. Čak su i najveće korporacije imale jasno određeno mjesto na kojem se donosila odluka. Danas je moć sve manje hijerarhijska, a sve više mrežna. Ona ne stanuje u jednoj instituciji, nego nastaje na sjecištima različitih tokova. Upravo zato često imamo osjećaj da nitko ne upravlja svijetom, premda je svijet očito upravljan.
Možda je upravo to najveći paradoks 21. stoljeća. Nije problem u tome što je demokracija izgubila protiv nekog novog suverena. Problem je u tome što je izgubila protiv svijeta u kojem suveren više nema jedinstveno lice.
Ako je sve to točno, tada se možda nalazimo usred najveće političke transformacije od nastanka moderne države. Paradoks našega vremena nije u tome što država nestaje. Države će još dugo postojati. Ubirat će poreze, voditi škole, održavati ceste, izdavati putovnice, organizirati izbore i štititi granice. Kao što su i gradovi nastavili postojati nakon propasti antičkoga polisa, a feudalni posjedi nakon nastanka nacionalnih država. Institucije često nadžive logiku koja ih je stvorila.
Ono što se mijenja nije njihovo postojanje, nego njihovo mjesto u arhitekturi moći. Modernu državu oblikovala je jedna jednostavna pretpostavka: tko kontrolira teritorij, kontrolira i društvo. Gotovo četiri stoljeća ta je pretpostavka bila uglavnom točna. Na teritoriju su se nalazile tvornice, banke, radnici, škole, vojarne, mediji i komunikacijske mreže. Kontrolirati prostor značilo je kontrolirati gotovo sve što je bilo politički važno.
Danas to više nije samorazumljivo. Država može u potpunosti kontrolirati svoj teritorij, a da pritom ne kontrolira presudne financijske tokove. Može štititi svoje granice, a da najveći dio informacija ulazi i izlazi bez ikakve fizičke granice. Može donositi zakone, a da se tehnološki standardi prema kojima će živjeti njezini građani određuju tisućama kilometara dalje. Može biti formalno potpuno suverena, a funkcionalno sve ovisnija o mrežama koje ne upravlja niti ih može jednostrano promijeniti.
Zato danas nije presudno pitanje koliki je teritorij neke države, koliko ima stanovnika ili koliki joj je vojni proračun. Presudno je pitanje kroz što prolaze ključni svjetski tokovi i tko određuje pravila njihova kretanja. Nekada su političku kartu svijeta crtale granice. Danas je možda mnogo važnije nacrtati kartu podmorskih kabela, energetskih interkonekcija, financijskih klirinških sustava, satelitskih mreža, logističkih koridora, podatkovnih centara i platformi na kojima se odvija svakodnevna komunikacija milijardi ljudi. Tek tada postaje vidljivo gdje se zapravo koncentrira moć dvadeset i prvoga stoljeća.
To ne znači da teritorij više nije važan. Naprotiv. Rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku ili kineski pritisak na Tajvan pokazuju da je prostor i dalje predmet nasilja. Ali, čak se i ti sukobi sve manje vode samo zbog zemlje. Vode se zbog luka, plovnih putova, energetskih pravaca, proizvodnje čipova, komunikacijskih koridora i kontrole lanaca opskrbe. Drugim riječima, i kada se ratuje za teritorij, često se zapravo ratuje za tokove koji kroz njega prolaze.
Nova epoha
Možda je upravo zato naša politička rasprava toliko često zastarjela. Mi još uvijek govorimo jezikom 19. stoljeća. Raspravljamo o lijevom i desnom, javnom i privatnom, državi i tržištu, nacionalnom i globalnom, kao da su to i dalje temeljne podjele političkoga svijeta. Možda više nisu. Možda je temeljna podjela našega vremena između onih koji upravljaju prostorom i onih koji upravljaju kretanjem. Između institucija koje još uvijek misle teritorijalno i aktera koji djeluju mrežno.
Ako je to doista tako, tada će buduće generacije vjerojatno na našu epohu gledati jednako kao što mi danas gledamo prijelaz iz feudalizma u modernu državu. Ljudi toga vremena također su vjerovali da je zemlja prirodno središte političke moći. Nisu mogli zamisliti svijet u kojem će granica postati važnija od posjeda. Možda ni mi još uvijek ne možemo zamisliti svijet u kojem će tok postati važniji od teritorija.
A možda je upravo to razlog zbog kojega se danas toliko govori o “krizi države”, “krizi demokracije” ili “krizi suverenosti”. Možda nijedna od tih institucija zapravo nije u krizi. Možda je u krizi jedino naš način razumijevanja svijeta. Jer, kada se promijeni ono oko čega je organizirana moć, stare političke kategorije ne postaju netočne. One jednostavno prestanu biti dovoljne. I upravo tada završava jedna politička epoha, a započinje druga.
