Nova europska Uredba o ambalaži i ambalažnom otpadu (PPWR), čija opća primjena počinje 12. kolovoza, donosi najveću reformu europske ambalažne politike u posljednjih nekoliko desetljeća. Cilj uredbe nije samo smanjiti količinu otpada nego promijeniti cijeli životni ciklus ambalaže – od dizajna i proizvodnje do ponovne uporabe i recikliranja.

Europska komisija (EK) procjenjuje da bi nove mjere do 2030. mogle smanjiti emisije stakleničkih plinova iz ambalaže sa 66 na 43 milijuna tona godišnje, što približno odgovara ukupnim godišnjim emisijama Hrvatske. Uz to, očekuje se smanjenje potrošnje vode i troškova ekološke štete za više od šest milijardi eura.

Regulatorni izazovi

“Novo zakonodavstvo ubrzat će prijelaz prema održivijem i konkurentnijem sektoru ambalaže diljem EU. Europa će biti manje ovisna o uvozu fosilnih goriva od kojih se danas gotovo u cijelosti proizvodi plastična ambalaža, a uspostavit će se i zajednička pravila koja će olakšati prekogranično poslovanje”, izjavila je za TehnoEko europska povjerenica za okoliš, otpornost vodoopskrbe i konkurentno kružno gospodarstvo Jessika Roswall.

Kako ističe Roswall, jedan od najvećih iskoraka bit će ujednačavanje sustava proširene odgovornosti proizvođača (EPR), dok će se tvrtke morati postupno prilagođavati jedinstvenim pravilima umjesto sadašnjim nacionalnim sustavima. Nova pravila jasnije definiraju tko je pravno odgovoran za pravilno gospodarenje otpadom, kako se određuju naknade, koji se podaci moraju prijavljivati i kako se uređuje internetska prodaja.

Prema ocjeni EK, to bi trebalo pojednostaviti poslovanje na jedinstvenom europskom tržištu osobito malim i srednjim poduzećima.

Razlog za tako ambiciozne mjere leži u podatku da Europska unija i dalje proizvodi gotovo 80 milijuna tona ambalažnog otpada godišnje. Prosječni stanovnik EU-a godišnje proizvede gotovo 178 kilograma ambalažnog otpada, a unatoč blagom padu posljednjih godina količine su i dalje znatno veće nego prije desetljeća.

Nova uredba postavlja tri strateška cilja: smanjiti nepotrebnu ambalažu, osigurati da sva ambalaža do 2030. bude reciklabilna na gospodarski održiv način te povećati uporabu recikliranih sirovina, posebno u plastičnoj ambalaži. Dugoročno bi se količina ambalažnog otpada po stanovniku trebala smanjiti za 15 posto do 2040. godine u odnosu na 2018.

Iza tih ciljeva krije se golema transformacija industrije. Proizvođači hrane, pića, kozmetike i robe široke potrošnje morat će redizajnirati ambalažu, dodatno investirati u proizvodne linije te prilagoditi logistiku i sustave označavanja. Poseban izazov predstavlja obveza korištenja recikliranih materijala uz istodobno ispunjavanje strogih sigurnosnih zahtjeva, osobito kod ambalaže koja dolazi u kontakt s hranom.

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske

promo

Stručnjaci koji razumiju tehnologiju i poslovanje bit će pokretači nove ekonomije

“Trenutačno najveći izazovi nisu toliko tehničke koliko regulatorne i administrativne prirode. Velik dio provedbenih pravila još nije detaljno definiran i industrija očekuje niz delegiranih akata koji bi trebali preciznije objasniti kriterije usklađenosti”, rekao je direktor Muraplasta i zamjenik predsjednika hrvatskog Udruženja industrije plastike te član Europske udruge plastičnih prerađivača Davor Ujalki za TehnoEko.

Posebno upozorava na nejasnoće oko deklaracija sukladnosti i primjene ograničenja za PFAS spojeve u ambalaži koja dolazi u kontakt s hranom. Dok se industrija većim dijelom prilagodila zahtjevima vezanima uz PFAS, administrativni dio i dalje ostavlja brojna otvorena pitanja.

“Korisnici ambalaže zasad uglavnom nisu spremni plaćati značajno skuplju ambalažu samo zato što će dugoročno biti bolje usklađena s budućim pravilima. Zato očekujem da će mnoge kompanije postojeća rješenja koristiti do krajnjih rokova, a ozbiljniji prijelaz na novu ambalažu dogodit će se bliže 2029. i 2030.”, smatra Ujalki.

Dodatni izazov predstavlja činjenica da Hrvatska u ovu tranziciju ulazi sa znatno slabije razvijenom infrastrukturom za recikliranje od vodećih država članica Europske unije. Dok Belgija, Njemačka i Italija recikliraju više od 130 kilograma ambalažnog otpada po stanovniku godišnje, Hrvatska je među državama s najnižim stopama recikliranja, što će otežati ispunjavanje dijela ciljeva koje postavlja nova uredba.

No, dio domaćih kompanija posljednjih godina ubrzano transformira ambalažne strategije. U Podravci kažu da je već danas gotovo 90 posto njezine ambalaže reciklabilno zahvaljujući višegodišnjoj optimizaciji materijala i smanjenju mase ambalaže. Cilj kompanije je da do 2030. sva ambalaža prehrambenih proizvoda bude reciklabilna, višekratna ili kompostabilna.

Najveći izazovi, upozoravaju u Podravki, očekuju se kod fleksibilne ambalaže i pakiranja za osjetljive prehrambene proizvode, gdje još uvijek postoje ograničenja za korištenje recikliranih materijala koji dolaze u neposredan kontakt s hranom. U kompaniji istodobno procjenjuju da će značajna sredstva biti potrebna za razvoj novih materijala, testiranja, certifikaciju i prilagodbu proizvodnih procesa, ali takva ulaganja promatraju kao dio dugoročne konkurentnosti.

Promjena navika potrošača

Slične projekte provode i druge domaće kompanije. Dukat je još 2022. pokrenuo projekt recikliranja višeslojne kartonske ambalaže nastale u vlastitoj proizvodnji – godišnje ponovno koristi oko 140 tona ambalažnog otpada i smanjuje emisije ugljikova dioksida za približno 114 tisuća kilograma. Iz Saponije su naveli kako su u posljednjih pet godina količinu plastične ambalaže koju stavljaju na tržište smanjili za više od polovice, dok je većina kartonske ambalaže izrađena od recikliranih materijala.

Konzum s dobavljačima, kako kažu, već usklađuje specifikacije ambalaže privatnih robnih marki. U kompaniji očekuju da će reciklirani sadržaj vrlo brzo postati tržišni standard, dok razvoj sustava ponovne uporabe i punjenja vide kao novu priliku za diferencijaciju na tržištu. Napominju da će uspjeh takvih modela uvelike ovisiti o spremnosti potrošača na promjenu navika.

PPWR za hrvatske kompanije nije samo nova okolišna regulativa nego i jedan od najvećih investicijskih i razvojnih izazova ovog desetljeća. U narednim godinama proizvođači hrane, trgovci, logističke tvrtke, proizvođači ambalaže i sektor recikliranja morat će ulagati u nove materijale, tehnologije i prilagodbu proizvodnih procesa kako bi ispunili sve strože europske zahtjeve. Za kompanije koje se na vrijeme prilagode PPWR može postati prilika za jačanje konkurentnosti na jedinstvenom europskom tržištu, dok će za one koje odgode ulaganja predstavljati sve veći regulatorni i poslovni rizik.