Prije dva i pol stoljeća, dva značajna teksta – američka Deklaracija o neovisnosti i “Bogatstvo naroda” Adama Smitha – utjelovila su liberalne ideje koje se tradicionalno povezuju s prosvjetiteljstvom. Danas se često ističe kako su ljudi koji su zagovarali te ideje podbacili, ponajprije zato što su iz njihova dosega izostavili velik dio stanovništva. Međutim, ti propusti, koliko god bili očiti, ne smiju umanjiti činjenicu da je riječ o revolucionarnim idejama. Zapravo, takve su ideje bile potpuno strane gotovo svim dotadašnjim civilizacijama.

‘Laissez-faire’ pristup

Smithov liberalizam stavio je pojedinca na prvo mjesto. U tadašnjem merkantilizmu sudbina pojedinca bila je podređena državnim interesima, odnosno maksimizaciji gospodarskog bogatstva i geopolitičke moći (kroz gomilanje zlatnih rezervi, kolonijalna osvajanja i jačanje vojske). Nasuprot tome, Smithova filozofija ekonomije – koja je postavila temelje moderne ekonomske znanosti – zagovarala je pravo pojedinca na slobodno ostvarivanje vlastitog materijalnog blagostanja, unutar pravnog okvira koji jednako vrijedi za sve.

Obećanje ovog pristupa preslikalo se i na širu sliku. Ako izuzmemo tržišne poremećaje poput zagađenja ili monopola, “laissez-faire” model jamčio je učinkovite rezultate. Vođeno “nevidljivom rukom”, gospodarstvo vođeno vlastitim interesima zadovoljilo bi kolektivne potrebe društva i uvećalo zajedničko bogatstvo. Iako bi raspodjela tog bogatstva bila neravnomjerna, Smithov fokus bio je na jednakosti prilika, a ne na jednakosti ishoda.

Isto načelo vrijedi i za Deklaraciju o neovisnosti. Ona je proglasila “neotuđivo” pravo pojedinca na “potragu za srećom”, no ne nužno i na njezino ostvarenje. Do 1776. godine vlast je uglavnom služila kao instrument ugnjetavanja. Nova država, kako su je zamislili američki utemeljitelji, trebala je jamčiti ljudska prava kroz ograničenu ulogu države. Takva vlast “svoje pravedne ovlasti crpi iz pristanka onih kojima vlada”, a građani je imaju pravo “izmijeniti ili ukinuti” ako počne “pogubno” djelovati na vlastitu svrhu.

Zagovornici “laissez-faire” pristupa upravljanja gospodarstvom državi su namijenili strogo ograničenu ulogu: osiguravanje ravnopravne tržišne utakmice uz poštivanje vladavine prava. No, država je i u takvom sustavu morala jamčiti ključna javna dobra – od vojske za nacionalnu sigurnost i pravosuđa za rješavanje sporova, do policije za održavanje reda i stabilne valute za nesmetanu trgovinu. Sustav javnog obrazovanja također se smatrao nužnim kako bi građani stekli temeljna znanja o društvu, povijesti i znanosti.

Međutim, odgovornosti države znatno su porasle u posljednjih sto godina, otkako se od vlasti u brojnim zemljama počelo očekivati da aktivno promiču i štite ljudska prava. Danas se tako podrazumijeva da država regulira i strogo kontrolira područja poput zaštite na radu, inspekcije mesa i sigurnosti lijekova. Mnoge su države također utemeljile javnozdravstvene ustanove radi suzbijanja zaraznih bolesti te, u većini razvijenih gospodarstava, zdravstvene sustave koji jamče opću zdravstvenu zaštitu. Sjedinjene Američke Države u tome su iznimka: mnogi Amerikanci osiguravanje univerzalne zdravstvene skrbi smatraju zadiranjem u svoja osobna prava. S druge strane, pojedine su države, poput Nizozemske, otišle toliko daleko da su nacionalizirale, a ne samo regulirale, javna komunalna poduzeća poput vodoopskrbe.

U svakom slučaju, moderni liberali imaju znatno širi pogled na legitimnu ulogu države od klasičnih liberala. To je djelomično posljedica sveprisutnih tržišnih poremećaja, poput zagađenja i monopola, koji opravdavaju državnu intervenciju radi postizanja ekonomske učinkovitosti – primjerice, kroz poreznu politiku ili provedbu antimonopolskih zakona. Uostalom, i sam je Adam Smith naglašavao da monopoli često narušavaju učinkovitost tržišta.

Preokretanje trenda

Međutim, ta promjena u shvaćanju uloge države odražava i uvjerenje da žrtvovanje dijela učinkovitosti (odnosno veličine ekonomskog kolača) ima smisla ako se time smanjuje nejednakost prihoda (odnosno veličina pojedinačnih komada tog kolača). Taj je kompromis neizbježan jer mjere poput progresivnog oporezivanja narušavaju tržišne poticaje i tako usporavaju rast BDP-a. Unatoč tome, većina javnosti smatra da je određena razina državne intervencije ipak poželjna.

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?

Američki republikanci tvrde suprotno. Žele preokrenuti stoljetni trend udaljavanja od onoga što smatraju idealom slobodnog tržišta (laissez-faire). To podrazumijeva smanjenje progresivnosti poreznog sustava, ublažavanje antimonopolskih pravila i drugih regulativa te ukidanje povijesnog zakona Baracka Obame o pristupačnoj zdravstvenoj skrbi (Affordable Care Act), kojim je proširen pristup zdravstvenom osiguranju. Republikanci ujedno tvrde da teže smanjenju saveznog deficita i javnog duga, no u praksi su proteklih godina znatno pogoršali stanje.

SAD nije bio ni blizu optimalne ravnoteže između ekonomske učinkovitosti i društvene jednakosti prije prošlogodišnjeg povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Danas se, međutim, situacija ubrzano pogoršava. Trumpovo nepredvidljivo donošenje odluka, nepromišljena proračunska potrošnja, neselektivna otpuštanja državnog osoblja te nesposobno vođenje gospodarstva izravno ugrožavaju životni standard građana. Dodatni udarac njegova su flagrantna kršenja zakona, međunarodnih sporazuma i demokratskih normi, nerijetko u svrhu osobnog bogaćenja.

Trumpova administracija narušila je temeljna načela Amerike, uključujući pravo na pravično suđenje i jednakost pred zakonom. Ostaje tek nada da će predstojeća 250. obljetnica potpisivanja Deklaracije o neovisnosti osvijestiti kod američkih birača važnost ovih postulata i potaknuti ih na borbu za njihovu ponovnu uspostavu.