Hrvatski otoci često se u javnosti doživljavaju samo kao mjesta iznimne prirodne ljepote i turističkog uspjeha. Ali, kad zaboravimo turističke razglednice i ljetnu gužvu, postavlja se pitanje kako je na otocima živjeti cijelu godinu? Otočni čelnici, aktivisti, umjetnici i stanovnici otkrivaju i drugu stranu: svakodnevicu obilježenu problemima sa zdravstvom, prometom, otpadom, skupoćom života, bespravnom gradnjom i demografskim pražnjenjem.

Razgovori s gradonačelnicom Supetra Ivanom Marković, hvarskom umjetnicom Tonkom Alujević, načelnikom Šolte Nikolom Cecić-Karuzićem, predsjednikom udruge Otočki sabor Denisom Barićem i starim Šoltaninom Miodragom Tarašićem, vlasnikom jednog od najstarijih kampova u Hrvatskoj, otkrivaju istu sliku iz različitih kutova otočnog života opterećenog specifičnim i kroničnim problemima koje država desetljećima rješava parcijalno ili ih uopće ne rješava. Izdvojili smo deset njihovih najvećih problema. Nisu poredani po važnosti, ionako im svaki od njih život znači.

1. Nedostatak liječnika i zdravstvenog kadra

Gotovo svi sugovornici slažu se da je zdravstvena zaštita najveći izazov otočnog života.

“Otočne sredine kronično se suočavaju s nedostatkom liječnika obiteljske medicine, pedijatara, ginekologa, medicinskih sestara… Sustav jednostavno ne uspijeva dugoročno privući i zadržati kadar. Ljudi dolaze privremeno, ali rijetko ostaju. To stvara nesigurnost u zdravstvenoj skrbi i stalni pritisak na postojeće timove koji rade iznad svojih mogućnosti”, upozorava Ivana Marković.

Tonka Alujević iz svog iskustva govori o posljedicama takvog sustava na Hvaru.

“Dom zdravlja je zapušten, da nema Zaklade Maleško ne bi bilo specijalista. Gledajući iz posve osobnoga iskustva, pritisnuta brigom za tri starca, mogu reći da izdržavam samo zahvaljujući doktorima, sestrama i njihovoj dobroj volji. Mi nemamo nikakvu pomoć kao što su to npr. gerontološke sestre ili netko tko bi pripazio nemoćne dok samo kratko moraš nešto obaviti. Ljudi tog profila nema”, poručila je Tonka Alujević.

2. Hitna medicinska pomoć i prijevoz pacijenata

Za udaljene otoke ključna je brzina dolaska liječničke pomoći. Denis Barić smatra da sadašnji sustav brzih medicinskih brodica ne funkcionira kako bi trebao.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

“Brze brodice uglavnom su stacionirane na kopnu, a ne na otocima. Što je još veći problem, ne isplovljavaju s medicinskim timom. To znači da na brodu nema liječnika ni medicinske sestre, nego on služi samo kao prijevozno sredstvo”, kaže Barić.

Opisuje i konkretan primjer s otoka zadarskog arhipelaga:

“Ako je intervencija potrebna na Premudi, brodica iz Zadra isplovljava bez liječnika, putem mora preuzeti liječnika i sestru s drugog otoka, primjerice na Silbi, zatim odlazi na Premudu pa na povratku staje opet na Silbu kako bi vratila medicinsko osoblje i tek onda ide u Zadar. Takav sustav je spor, neefikasan i daleko od onoga što bi hitna medicinska služba trebala biti.”

Ivana Marković upozorava na još jedan problem – nedostatak jasnih protokola u kriznim situacijama.

“Što ako nema helikoptera? Što ako je loše vrijeme? Kada se aktivira vojni helikopter? Koji su točni protokoli kako se ne bi događalo da se satima čeka na prijevoz pacijenta?”

Nikola Cecić-Karuzić također ističe da bi hitna pomoć, osobito u ljetnim mjesecima, trebala biti bolje ekipirana.

“Potreban nam je stalni tim hitne medicinske pomoći – liječnik, medicinski tehničar i vozač – dostupan 24 sata dnevno. Zimi na Šolti živi oko 2200 stanovnika, a tijekom ljeta broj ljudi naraste na 15 do 16 tisuća. Takav nerazmjer stvara golem pritisak na infrastrukturu i javne usluge”, kaže.

3. Domovi za starije i skrb o nemoćnima

Starenje stanovništva postaje jedno od ključnih pitanja na otocima.

“Uz zdravstvo, nužan je i dom za starije i nemoćne osobe. Hvar, Brač i Vis imaju domove za starije, a Šolta još uvijek nema, iako već više od četiri godine imamo pravomoćnu građevinsku dozvolu za njegovu gradnju”, ističe Nikola Cecić-Karuzić.

Tonka Alujević podsjeća da je Hvar nekad imao i stacionar za bolesnike kojima nije bila potrebna bolnička skrb.

“Nekad smo imali stacionar jer nisu sva oboljenja za bolnicu, ali i to je nestalo. Obuzete apartmanizacijom, njegovateljice lako odu raditi kao sobarice. Lakše je i isplativije. Na malome tkivu puno je parazita koji nestanu s prvom jesenjom kišom, a nama ostavljaju samo smeće i iluziju kako se na najsunčanijem otoku nikad ne obolijeva niti je moguće ostarjeti. Prije puno godina kapetan Leonida nije ostavio svoju vilu familiji, nego gradu za starački dom. Vila je međutim prodana, novac je završio tko zna gdje, a doma još nema”, kaže Tonka Alujević.

Miodrag Tarašić govori iz osobnog iskustva starijeg otočanina:

“Dobro bi nam došao dom za starije. O tome se govori godinama. Stalno se nešto obećava, ali zasad se na terenu nije ništa pomaknulo, projekt stoji u nečijem ‘škafetinu’. Ako više ne budem mogao živjeti sam, takav dom puno bi mi značio jer bih i dalje bio na svom otoku”, poručuje.

4. Prometna povezanost i visoke cijene

Prometna povezanost jedno je od temeljnih pitanja opstanka života na hrvatskim otocima. Otočani ovise o trajektima i katamaranima za odlazak na posao, školovanje, liječenje, opskrbu te poslovanje obrta i OPG-ova, kao i za svakodnevni život, a cijena prijevoza prelijeva se i utječe na cijene u trgovinama, na tržnicama te u građevinskim uslugama. Ivana Marković upozorava da današnji model pomorskog prometa više ne odgovara načinu života otočana.

“Velik dio otočana svakodnevno putuje prema kopnu zbog posla, obrazovanja ili zdravstvenih usluga. Potrebno je osigurati veću mobilnost koja odgovara stvarnim potrebama današnjeg vremena, a ne modelima otprije trideset godina. Dnevne migracije moraju biti češće, brže i prilagođene kako bi se omogućio dolazak potrebnog kadra na otok, a ne njegovo odustajanje nakon nekoliko mjeseci putovanja. Katamaranske linije moraju postati standard života, a ne luksuz”, kaže I. Marković i naglašava kako nije problem samo broj linija, nego i organizacija.

“Neke linije i dalje funkcioniraju po modelima koji se nisu u većoj mjeri mijenjali desetljećima. Rasporedi ne prate modernu dinamiku života, rada i turizma. U sezoni su trajekti preopterećeni, a izvan sezone nedovoljno fleksibilni. Trajektna linija danas često plovi jednako sporo i jednako rijetko kao i prije trideset godina”, ističe I. Marković i dodaje kako takva prometna izoliranost izravno utječe na mogućnost zapošljavanja stručnog kadra na otocima. Liječnici, profesori, odgojitelji i drugi stručnjaci često odustaju od rada na otoku upravo zbog svakodnevnih putovanja i logističkih problema.

Denis Barić upozorava da dio problema proizlazi iz činjenice da se ne provode zakoni koji postoje.

“Zakon o obalnom linijskom pomorskom prometu postoji već godinama, ali još uvijek nije donesen pravilnik koji bi regulirao pravo na povlašteni prijevoz. U zakonu jasno stoji da gospodarski subjekti koji posluju na otocima imaju pravo na povlašteni prijevoz. To se odnosi na trgovine, poduzeća, OPG-ove i druge poslovne subjekte koji imaju svoje ispostave na otocima”, govori Barić i naglašava kako je posljedica toga da prijevoznici, trgovci i proizvođači snose veće troškove nego što bi trebali, a ti se troškovi potom ugrađuju u cijene proizvoda.

“Ako zakon predviđa povlašteni prijevoz za gospodarske subjekte, taj se argument ne može koristiti kao opravdanje za povećanje cijena. Problem je u tome što pravilnik nije donesen pa se zakonska prava ne mogu ostvariti”, kaže Barić i upozorava na nelogičnosti koje pogađaju otočne poduzetnike i poljoprivrednike.

“Mali proizvođač sa Šolte, koji želi prodavati svoje proizvode na Hvaru, ima povlaštenu kartu do Splita, ali mora platiti punu cijenu prijevoza od Splita do Hvara. To mu povećava troškove poslovanja upravo u trenutku kada pokušava plasirati svoje proizvode na tržište”, govori i zaključuje kako takve prepreke dodatno otežavaju razvoj otočnog gospodarstva i potiču ovisnost o turizmu.

Nikola Cecić-Karuzić upozorava da se pitanje prijevoza i njegove cijene posebno odražava na zbrinjavanje otpada, koje on drži najvećim otočnim problemom. Pri tome troškovi transporta postaju gotovo nerješiv problem.

“Mi nismo protiv Lećevice. Naprotiv, podržavamo je jer je potrebna. Međutim, postavlja se pitanje tko će snositi troškove prijevoza otpada s otoka poput Šolte, Brača, Hvara, Visa”, iznosi Cecić-Karuzić primjer koji ocrtava kako svaki kamion koji mora na trajekt automatski povećava trošak usluge. To vrijedi za otpad, ali i za građevinski materijal, hranu, piće, komunalnu opremu i sve ostalo što svakodnevno stiže na otoke.

Da visoke cijene prijevoza ne pogađaju samo otočane, nego i goste, potvrđuje Miodrag Tarašić.

“Poseban problem su kampisti. Čovjek koji dolazi s kamperom ili kamp-prikolicom plati trajekt toliko da za isti iznos može ljetovati dva ili tri dana na kopnu”, ističe Tarašić i dodaje da upravo skupi prijevoz smanjuje konkurentnost otočnog turizma u odnosu na kopnene destinacije.

Prometna povezanost je problem koji utječe na gotovo sve ostale: od cijene kruha u trgovini i troška gradnje kuće, preko dostupnosti liječnika i školovanja djece, pa sve do mogućnosti da mladi ostanu živjeti na svom otoku. Upravo zato mnogi otočani smatraju da bez ozbiljne reforme pomorskog prijevoza nema ni ozbiljnog rješavanja drugih otočnih problema.

5. Gospodarenje otpadom

Problem otpada, prema Nikoli Cecić-Karuziću, postaje pitanje opstanka otočnih komunalnih sustava.

“Direktorica komunalnog poduzeća Basilija Tihana Glavurtić inicirala je konferenciju u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Splitu, na kojoj su bili predstavnici 21 komunalnog poduzeća s hrvatskih otoka. Tema je bila kako zbrinuti otpad na otocima, a da ga ne moramo prevoziti na kopno. Postavlja se pitanje tko će, nakon otvaranja Lećevice, snositi troškove prijevoza otpada s otoka poput Šolte, Brača, Hvara, Visa. Danas još možete ukrcati kamion sa smećem na trajekt, ali sutra će to biti sve teže. Većina europskih zemalja problem otpada rješava termičkom obradom. Takva postrojenja postoje u gradovima poput Beča i Milana. Kod nas se još uvijek zazire od spaljivanja otpada, premda moderna tehnologija omogućava obradu prema najvišim ekološkim standardima. Vjerujte mi, mi na Šolti više nemamo kamo s otpadom”, poručuje Cecić-Karuzić.

Na sastanku u HGK Split u vezi s otočnim otpadom doneseni su zaključci o potrebi izrade posebne studije o održivom gospodarenju otpadom na otocima kao i o pronalasku dugoročnih rješenja prilagođenih otočnim uvjetima. Istaknuta je i potreba izjednačavanja troškova prijevoza otpada s troškovima koje imaju jedinice lokalne samouprave i komunalna poduzeća na kopnu.

Predstavnici otočnih komunalnih poduzeća jedno od mogućih rješenja vide u nabavi specijaliziranog broda koji bi služio isključivo za prikupljanje i prijevoz otpada s otoka.

“Taj brod kružio bi od otoka do otoka i prikupljao otpad. Osim toga, prateći sve brži razvoj tehnologija na području oporabe otpada te sve aktualnije trendove ‘waste to energy’ sustava, a na tragu primjera dobre prakse iz drugih europskih zemalja s razvijenim otočnim arhipelazima, otočne zajednice sve intenzivnije otvaraju pitanje potrebe izgradnje centra za energetsku oporabu otpada, bilo na nekom od otoka, bilo u priobalnom području”, kaže Cecić-Karuzić. Na sastanku je odlučeno da će Ministarstvu predložiti osmišljavanje pilot-projekta za dalmatinske otoke. Uvjereni su da će to biti izvrstan primjer dobre prakse koji će se onda moći primijeniti i na ostale jadranske otočne skupine.

Tonka Alujević navela nam je hvarsku perspektivu problema.

“Smetlište na kilometar od grada konstantno širi otrove i smrad”, kaže T. Alujević.

6. Bespravna gradnja i apartmanizacija

Otočni prostor pod snažnim je pritiskom gradnje, a često je riječ o bespravnoj gradnji bez adekvatne kontrole.

“Ljudi kupuju poljoprivredno zemljište za nekoliko eura po kvadratu i na njemu grade kuće. Mi takve slučajeve uredno prijavljujemo građevinskoj inspekciji, ali reakcije najčešće nema”, upozorava Cecić-Karuzić.

S jedne strane imate građane koji prolaze cijelu proceduru, traže građevinske dozvole i ulažu velika sredstva, a s druge one koji grade bez dozvole i na kraju uspijevaju dobiti struju i vodu. Danas postoje razni načini za to. Posljedice su ozbiljne: devastacija prostora, ugrožavanje okoliša i uništavanje pomorskog dobra. O tim se problemima govorilo i na nacionalnoj razini, slani su dopisi Vladi i nadležnim ministarstvima, ali konkretnih pomaka nema”, tvrdi Nikola Cecić-Karuzić.

Dodaje kako je paradoksalno da se općina istodobno suočava s prijavama zbog gradnje kamenih suhozida visine šezdesetak centimetara, jer navodno nedostaje određena suglasnost, dok se ozbiljne devastacije prostora često zanemaruju.

Posljedice vidi i dugogodišnji stanovnik Šolte.

“Ni Grohote nisu više ono što su bile. Dobro, ljudi još paze na stare kamene kuće po selima i uvalama, ali uokolo niču velike vile s bazenima. To se gradi za prodaju, okreće se veliki novac”, govori Miodrag Tarašić.

Opisuje i kako se promijenila njegova Stomorska.

“Moja je kuća nekad bila zadnja u svom dijelu sela. Sad sam usred naselja jer se sve oko mene izgradilo. Danas su tamo kuće na svaka dva-tri koraka”, veli.

7. Vodoopskrba

Voda je, prema mišljenju više sugovornika, temelj razvoja otoka.

“Bez dovoljno vode nema ni razvoja ni kvalitetnog života. Kanalizacija je važna, ali voda je temelj svega”, ističe Nikola Cecić-Karuzić, koji naglašava kako je vodoopskrba važna i zbog poljoprivrede.

“Turizam nije održiv tijekom cijele godine i zato stanovnici moraju imati dodatni izvor prihoda. Osim toga, kakav bi to turizam bio bez rogača, smokvi, grožđa…?”, poručuje Cecić-Karuzić.

Denis Barić podsjeća da novi Zakon o otocima konačno omogućuje gospodarstvenicima puni povrat troškova prijevoza vode, što je posebno važno za otoke bez vodovoda.

Miodrag Tarašić problem povezuje s klimatskim promjenama i poljoprivredom.

“Masline danas teško mogu izdržati bez vode. Vremena su se promijenila, klima je postala čudna i nikad ne znaš hoće li roditi ili neće.”

8. Sezonalnost gospodarstva i odljev stanovništva

Turizam donosi prihode, ali i veliku nesigurnost.

“Oko 50 posto prihoda dolazi iz turizma, što stvara snažne oscilacije u prihodima i zapošljavanju. Zimi dolazi do pada aktivnosti, a mladi ljudi često traže sigurnije prilike na kopnu”, kaže Ivana Marković.

Tonka Alujević smatra da lokalna zajednica dobiva premalo od turističkog uspjeha.

“U svjetskim razmjerima Hvar je u samome vrhu zarade od turizma, ali svih ovih zadnjih godina samo mrvice ostaju gradu.”

Miodrag Tarašić opisuje svakodnevnu ekonomsku računicu otočnog iznajmljivača.

“Kad platiš poreze, turističku pristojbu, komunalije i sve ostalo, ne ostane baš puno. Sezona je kratka”, kaže Tarašić.

9. Pomorsko dobro i luke

“Lukama i pomorskim dobrom često se upravlja centralizirano, a posljedice takvog upravljanja najviše osjećaju lokalne zajednice. Gradovi i općine nemaju dovoljno ovlasti ni alata da brzo reagiraju na potrebe na terenu. To usporava razvoj i stvara dojam udaljenosti odlučivanja od stvarnog života. Bez stvarne decentralizacije nema ni odgovornog upravljanja prostorom koji je temelj otočnog života”, kaže Ivana Marković. Navodi primjer luke Supetar, koja godišnje ima oko dva milijuna putnika i više od pola milijuna vozila, što stvara ogromno opterećenje za grad od 4500 stanovnika, a grad i građani od toga nemaju gotovo nikakvu izravnu korist, samo ogroman pritisak.

Denis Barić iznosi primjer Zakona o pomorskom dobru, prema kojem je predviđeno donošenje podzakonskih akata koji bi omogućili provedbu planova upravljanja pomorskim dobrom.

“Sve jedinice lokalne samouprave na obali i otocima morale su izraditi planove upravljanja pomorskim dobrom te u njima definirati radove koje planiraju izvoditi. Međutim, Ministarstvo nije donijelo uredbu ili pravilnik koji bi definirao uvjete za izvođenje radova predviđenih tim planovima. Posljedica je da općine i gradovi imaju usvojene planove, ali ne mogu ih provoditi. Ne mogu sanirati šetnice, uređivati manje lučice ili popravljati oštećenja nastala nakon nevremena jer nisu definirani uvjeti pod kojima se takvi radovi mogu izvoditi. Takvih primjera ima duž cijele obale, od Istre do Dubrovnika. Lokalne samouprave čekaju potrebne propise, a šteta na terenu raste”, kaže Barić.

10. Demografski pad i odlazak mladih

Na kraju, gotovo svi problemi vode prema istom pitanju – tko će na otocima ostati živjeti?

“Mladi sve češće napuštaju manje sredine zbog ograničenih mogućnosti zapošljavanja, stanovanja i pristupa specijaliziranim uslugama. To nije samo demografski izazov, nego pitanje dugoročne održivosti zajednice. Nakon realizacije vrtića, društvenih domova i drugih projekata postavlja se pitanje: tko će u njima raditi”, kaže Ivana Marković.

Miodrag Tarašić pak primjećuje da na otoke dolazi sve više umirovljenika, dok mladih obitelji ima sve manje.

“Primjećujem da dosta ljudi kupuje kuće na otoku. Dolaze u mirovinu i ostaju živjeti ovdje. Takvih je sve više”, kaže nam.

Iz razgovora s otočanima jasno je da problemi nisu izdvojeni, nego međusobno povezani. Nedostatak liječnika povezan je s prometnom izoliranošću, skrb za starije s demografskim starenjem, a sezonalnost gospodarstva s apartmanizacijom i odlaskom mladih. Otočani ne traže povlastice, nego sustav koji će prepoznati specifičnosti života na otocima. “Bez ljudi nema ni otoka”, poručuju naši sugovornici. Rješavanjem njihovih problema osigurat će se budućnost hrvatskih otoka.