Dr. sc. Julije Domac govori o tome kako je energetska kriza promijenila europsko poimanje sigurnosti, zašto energija danas predstavlja pitanje geopolitičke autonomije te kako Hrvatska može svoju energetsku tranziciju pretvoriti u razvojnu i stratešku prednost.

Energetska kriza posljednjih godina promijenila je način na koji Europa razmišlja o vlastitoj sigurnosti. Ono što se donedavno promatralo prvenstveno kroz cijenu plina i struje danas je postalo pitanje političke autonomije, gospodarske otpornosti i dugoročne stabilnosti.

O tome koliko je Europa naučila iz posljednjih kriza, gdje je u toj priči Hrvatska i može li energetsku tranziciju pretvoriti u razvojnu priliku, govori dr. sc. Julije Domac, ravnatelj REGEA-e.

Koliko je Europa danas energetski ranjiva?

Europa je danas otpornija nego prije tri ili četiri godine, ali i dalje ranjiva. Godinama smo gradili gospodarski rast na relativno jeftinoj uvoznoj energiji iz Rusije i vjerovali da će tržište uvijek riješiti problem. Rat u Ukrajini i poremećaji na Bliskom istoku pokazali su kako energija nikad nije samo roba na tržištu i kako postaje ključno pitanje sigurnosti. Europa je smanjila ovisnost o ruskom plinu, diverzificirala opskrbu i ubrzala ulaganja u LNG, obnovljive izvore i mrežu. Ipak, i dalje uvozimo više od polovice energije koju trošimo pa ostajemo izloženi globalnim krizama i geopolitičkim tenzijama. Energetska neovisnost mnogo je više od klimatske politike – to je pitanje slobode Europe.

Postaje li energija novo geopolitičko oružje?

Postala je već odavno. U Europi smo dugo mislili da smo izvan te logike i pouzdali se u međunarodno pravo i globalno tržište. Danas vidimo da energija oblikuje trgovinu, sigurnost, industriju i vanjsku politiku. SAD koristi LNG kao strateški alat, Kina dominira opskrbnim lancima za solarne panele, baterije i rijetke metale. Europa mora pronaći vlastiti put i graditi sigurnost na vlastitim izvorima energije – za Hrvatsku su to sunce, vjetar i ostali obnovljivi izvori. Ovisnost o tuđim resursima nikad nije održiva.

Može li Hrvatska biti energetski neovisna?

Potpuna energetska neovisnost nije realna ni za velike države, ali visoka razina energetske samostalnosti jest i mora biti prioritet, pogotovo za malu zemlju poput Hrvatske. Hrvatska ima ogroman potencijal: sunce, vjetar, geotermalnu energiju, biomasu, hidroenergiju, LNG terminal i dobar geografski položaj. Problem nije u potencijalu nego u viziji, brzini i odlučnosti. Hrvatska može značajno smanjiti svoju ranjivost kroz domaću proizvodnju, jaču mrežu, energetsku učinkovitost i regionalnu suradnju unutar Europske unije.

Kako se Europa treba postaviti u borbi za rijetke metale?

To je jedna od velikih tema idućeg desetljeća. Europa je predugo mislila da je dovoljno postaviti klimatske ciljeve, a sada vidimo da bez vlastite industrije nema ni energetske sigurnosti. Europska komisija to je prepoznala kroz Critical Raw Materials Act: cilj je povećati vlastito vađenje, preradu i recikliranje strateških sirovina te smanjiti ovisnost o pojedinačnim dobavljačima.Europa ne smije razmišljati samo rudarski. Naša šansa je u inovacijama, kružnom gospodarstvu i naprednoj preradi. Ako baterije, magnete i elektronički otpad promatramo kao urbane rudnike, dobivamo novu industriju.Drugi dio odgovora je energetska diplomacija. Europa mora graditi nova partnerstva, ali drukčija od stare logike eksploatacije – s više lokalne prerade, obrazovanja i dugoročnih ugovora. Hrvatska može biti dio tog europskog lanca kroz recikliranje, baterijske sustave, geotermalnu energiju, luke, logistiku i znanje. Ključno je hoćemo li biti samo kupac tehnologije ili dio proizvodnje i odlučivanja.

Gubi li Europa konkurentnost zbog zelene tranzicije?

Europa danas vodi najambiciozniju klimatsku politiku na svijetu. Problem nije ambicija, nego sporost. SAD ulaže golem novac, Kina gradi industriju i sunčane elektrane brzinom koju Europa može samo sanjati. Ako Europa ostane birokratski spora, postoji rizik gubitka konkurentnosti. Ipak, Europa nema alternativu dekarbonizaciji jer nema dovoljno vlastitih fosilnih resursa. Zato tranzicija mora postati i industrijska politika, a ne samo klimatska.

Može li Hrvatska postati regionalno energetsko čvorište?

Hrvatska ima priliku kakvu nije imala desetljećima. LNG terminal na Krku, rafinerija Rijeka, povezanost sa srednjom Europom i potencijal obnovljivih izvora daju nam mogućnost da postanemo važno regionalno energetsko čvorište. Ali čvorište nije samo infrastruktura. To znači i znanje, stabilnu regulativu, brze procedure i ozbiljna ulaganja u mrežu. Hrvatska može biti puno više od periferije Europe.

Koristimo li europske fondove strateški?

Europske fondove prečesto koristimo parcijalno i kratkoročno. Pravo pitanje nije koliko smo novca povukli, nego jesmo li njime promijenili sustav. Kad fondovima samo pokrivamo troškove, za deset godina imat ćemo iste probleme. Ako ih koristimo za novu energetsku infrastrukturu, gradimo otpornost države.

Zašto energetske zajednice u Hrvatskoj sporo rastu?

Energetske zajednice jedna su od najvažnijih ideja europske energetske tranzicije jer građani više nisu samo potrošači nego postaju proizvođači i sudionici sustava. Hrvatska još kasni. Imamo nekoliko dobrih inicijativa, ali nemamo masovno širenje modela. Najveći problemi su administracija, spori priključci i regulatorna nejasnoća.

Kako uskladiti tranziciju, stabilnost sustava i cijene?

To je danas najvažnije političko pitanje energetike. Ako tranzicija postane preskupa, građani će joj se suprotstaviti. Ako bude prespora, Europa će ostati ranjiva. Paradoks je u tome da Europa istodobno smanjuje korištenje fosilnih goriva i povećava potrošnju električne energije kroz elektrifikaciju prometa, grijanja i industrije. Rezultat su više cijene i nestabilnije tržište, ali cilj je dugoročno postati energetski neovisniji i sigurniji.

Može li energetska učinkovitost biti naš obrambeni mehanizam?

Apsolutno. Zgrade troše oko 40 posto ukupne energije u Europi, a velik dio gubitaka potpuno je nepotreban. Obnovljena zgrada nije samo energetski učinkovitija – ona je otpornija na krize i jeftinija za život. Važnu ulogu igra i promjena ponašanja te edukacija građana.

Kako umjetna inteligencija mijenja energetiku?

Umjetna inteligencija postat će neizostavan dio energetskog sustava. Nekad smo imali centraliziran i predvidiv sustav, a danas imamo desetke tisuća malih proizvođača – građane sa sunčanim elektranama, baterije, električne automobile i dizalice topline. Takav sustav čovjek više ne može ručno balansirati. Samo će umjetna inteligencija moći upravljati tolikim brojem decentraliziranih izvora i potrošača u stvarnom vremenu.

Jesu li “pametna rješenja” i prilika i rizik?

Mogu biti oboje. AI može smanjiti gubitke i optimizirati potrošnju energije, ali podatkovni centri troše ogromne količine električne energije. To potvrđuje da energija više nije samo tržišno pitanje, nego strateška infrastruktura.

REGEA slavi 18 godina. Na što ste najponosniji?

Najviše sam ponosan na to što smo sve te godine nove ideje pretvarali u konkretne projekte. Od nekoliko entuzijasta postali smo tim od više od pedeset zaposlenih i jedna od najuspješnijih energetskih agencija u Europi. Vodili smo projekte vrijedne više od milijardu eura i dokazali da Hrvatska može biti izvor znanja, a ne samo korisnik tuđih rješenja.

Gdje vidite REGEA-u u budućnosti?

Vidim REGEA-u kao još snažniji most između EU i Hrvatske, između tehnologije i lokalnih zajednica. Naš posao ostat će isti – pomagati društvu da velike promjene pretvori u konkretne i provedive projekte. Jer na kraju, energetika je pitanje kakvu Hrvatsku i Europu želimo i koliko želimo biti slobodni.

* Sadržaj omogućuje REGEA