Europska industrija ponovno traži pomoć države. Nakon pandemije i energetskog šoka izazvanog ruskom invazijom na Ukrajinu, novi rast cijena plina i nafte zbog sukoba na Bliskom istoku ponovno je uzdrmao poduzeća diljem Europske unije. Računi za energiju ponovno ovise o geopolitičkim krizama, a kompanije sve otvorenije traže da subvencije za energiju, uvedene kao privremena krizna mjera, postanu trajni alat europske industrijske politike.

Makroekonomska fusnota

Pritisak na Bruxelles raste. Europska poduzeća sve otvorenije poručuju da bez dugoročnije državne pomoći teško mogu konkurirati Kini i SAD-u, koji već godinama koriste subvencije, porezne olakšice i javna ulaganja kako bi zaštitili strateške sektore i privukli proizvodnju. Europa se pritom našla u paradoksu: desetljećima je branila stroga pravila tržišnog natjecanja, a sada sve više spašava industriju javnim novcem.

“Europa očito ulazi u novu fazu industrijske politike u kojoj javni novac više nije samo krizna mjera, nego sve važniji instrument očuvanja konkurentnosti u odnosu na SAD i Kinu. No, trajno subvencioniranje potrošnje ne smije biti cilj. Cilj mora biti da potpore postupno budu sve manje potrebne: kroz manje administracije, bržu provedbu investicija, jednostavniji pristup financiranju, stabilne mrežne i porezne troškove te pravila koja jednako vrijede za europske i uvozne proizvode”, kaže Irena Weber, glavna direktorica Hrvatske udruga poslodavaca.

Europska komisija zasad pokušava balansirati između tržišnih pravila i zahtjeva industrije. Nakon izvanrednog sastanka ministara energetike krajem ožujka Bruxelles je najavio privremene mjere za ublažavanje cijena električne energije, uključujući smanjenje poreza i mrežnih tarifa. No, konkretni zakonodavni prijedlog još nije usvojen, pa pritisak industrije raste.

Posljednjih godina Europa se već značajno udaljila od nekada vrlo restriktivnog režima državnih potpora. Pravila osmišljena kako bi spriječila da države subvencijama daju nepravednu prednost vlastitim kompanijama počela su se ublažavati tijekom pandemije, a energetska kriza taj je trend dodatno ubrzala.

U 2024., posljednjoj godini za koju su dostupni podaci, države članice EU-a potrošile su 168,23 milijarde eura državnih potpora dopuštenih prema pravilima EU-a – gotovo jedan posto BDP-a Unije. Novi energetski šok dodatno pojačava pritisak. Cijena plina u EU-u od početka sukoba na Bliskom istoku porasla je oko 70 posto, a nafte oko 60 posto. Komisija procjenjuje da bi, u scenariju dugotrajnijih poremećaja, cijene energenata mogle nastaviti rasti sve do kraja godine, što bi dodatno usporilo europsko gospodarstvo i produljilo inflacijske pritiske.

“Moglo bi doći i do nestašica u opskrbi određenom robom i materijalima – na primjer proizvodima od prerađene nafte, helija i gnojiva, što bi moglo utjecati na globalne proizvodne lance i cjenovnu pristupačnost hrane”, navodi Komisija.

Za europska poduzeća to nije tek makroekonomska fusnota nego konkretan trošak. Rast cijena energije povećava troškove poslovanja i smanjuje profitabilnost industrije. U mnogim državama, posebno u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, industrijski lobiji sada otvoreno traže da se krizne sheme državne pomoći pretvore u dugoročnije programe subvencioniranja energije i strateških ulaganja, kako bi se smanjio jaz konkurentnosti u odnosu na SAD i Kinu.

Ne plaćaju nego upravljaju

Energetska igra se promijenila – a neki su već nekoliko poteza ispred

Nova valuta

Nova industrijska revolucija ne događa se u proizvodnji – nego u električnoj energiji

U HUP-u ističu da hrvatska industrija u toj utrci ulazi u nepovoljniji položaj jer su domaćim poduzećima potpore ukinute ranije nego u dijelu drugih članica EU-a, iako su energetski intenzivne industrije ostale izložene visokim cijenama energije i globalnoj konkurenciji. “Podsjećamo da su industriji najranije ukinute mjere potpore, iako je upravo ona najizloženija visokim cijenama energije i globalnoj konkurenciji”, poručuje Weber.

Posljedice su posebno vidljive u manjim i energetski ovisnim gospodarstvima poput hrvatskog. Prema sektorskoj analizi Ekonomskog instituta iz prosinca 2025., energetski šok posljednjih godina ostavio je duboke posljedice na hrvatske industrijske sektore, posebno na energetski intenzivne djelatnosti poput kemijske industrije, petrokemije te proizvodnje plastike i gume. Analiza pokazuje da su visoke cijene plina i električne energije, uz rast cijena sirovina i poremećaje u opskrbnim lancima, snažno pritisnuli profitabilnost kompanija i povećali njihovu izloženost globalnim tržišnim rizicima.

Analiza EIZG-a pokazuje da kemijska industrija i dalje bilježi visoke vanjskotrgovinske deficite zbog velike ovisnosti o uvoznim sirovinama i energentima. Vodeće kompanije sektora u 2023., prema posljednjim dostupnim podacima, poslovale su s kumulativnim gubitkom od 31,1 milijun eura. Posebno se ističe Petrokemija s negativnom bruto maržom od čak -64,1 posto, što Institut vidi kao izravan pokazatelj udara energetskih troškova na industriju.

Institut ocjenjuje da ratovi i geopolitičke napetosti dodatno pojačavaju inflatorne pritiske, otežavaju opskrbu fosilnim gorivima i povećavaju neizvjesnost za europsku industriju. Posljedice su već vidljive kroz rast cijena energije i pad konkurentnosti proizvodnje, posebno u energetski intenzivnim sektorima.

Ublažavanje najtežih posljedica

HUP ističe da Hrvatska još nije aktivirala neke europske mehanizme potpore koje konkurentske države već koriste. Među njima je i CISAF okvir državnih potpora, koji je već na snazi u Sloveniji, Njemačkoj i Bugarskoj. Poslodavci smatraju da bi Hrvatska trebala što prije omogućiti ciljano umanjenje cijene električne energije za industriju, uz obvezu da kompanije dio oslobođenih sredstava reinvestiraju u energetsku učinkovitost, dekarbonizaciju i nove tehnologije.

HUP traži i ubrzano aktiviranje ETS carbon leakage mehanizma, za koji je od 2026. do 2030. iz prihoda trgovanja emisijama CO2 predviđeno 50 milijuna eura, kako bi domaća industrija imala uvjete usporedive s konkurentima u drugim državama članicama.

Hrvatska vlada kroz više je paketa pomoći za zaštitu građana i gospodarstva od rasta cijena energije dosad izdvojila oko devet milijardi eura. Posljednji paket mjera, predstavljen početkom 2026., vrijedan je oko 449 milijuna eura, dok programi za jačanje energetske otpornosti vrijede 250 milijuna eura. Mjere su ublažile najteže posljedice krize i spriječile snažniji pad proizvodnje i zaposlenosti, ali nisu riješile ključni problem hrvatske industrije – visoku energetsku ovisnost i slabiju konkurentnost.

U HUP-u naglašavaju da potpore same po sebi ne mogu donijeti dugoročnu konkurentnost ako ih ne prate ulaganja u energetsku učinkovitost, obnovljive izvore, fleksibilnost potrošnje i modernizaciju industrije.

U pozadini cijele rasprave otvara se pitanje ulazi li Europa u novu eru industrijske politike u kojoj subvencije više neće biti iznimka rezervirana za krizna vremena, nego trajni mehanizam očuvanja konkurentnosti. Komisija zasad inzistira na privremenim i ciljanim mjerama te upozorava na rastuće deficite i javni dug, dok poduzeća i dio država članica traže stabilniji i predvidiviji okvir pomoći. Istodobno, sve više država članica pokušava kroz subvencije, porezne olakšice i jeftiniju energiju zaštititi vlastitu industrijsku bazu. Pitanje više nije treba li Europa subvencionirati industriju, nego koliko dugo i koliko daleko je spremna ići.