Visoki trgovački sud RH je u odluci Pž-3501/21 zauzeo stav da sporazum o ugovornoj kazni dijeli sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi sukladno odredbi čl. 352.st.1. ZOO. Prema stavku 2. tog članka sporazum gubi pravni učinak ako je do neispunjenja, neurednog ispunjenja ili zakašnjenja došlo iz uzroka za koje dužnik ne odgovara.

Kako je u konkretnom slučaju do kašnjenja u izvođenju radova došlo zbog razloga (izvođenja naknadno ugovorenih radova), za koje tužitelj kao izvođač ne odgovara, prema odredbi čl. 352. st. 2. ZOO-a sporazum o ugovornoj kazni koji su stranke postigle sklapanjem Ugovora o građenju prestao je važiti među strankama, pa stoga tuženik nema pravo na ugovornu kaznu.

Takvo shvaćanje je zauzeto Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-271/2015 i Rev-1487/01. Dakle, u pravu je tužitelj da je ugovaranjem naknadih radova i izmjenom projektne dokumentacije, došlo je prešutnog sporazuma stranka kojim je derogirana ugovorna odredba o ugovornoj kazni za slučaj zakašnjenja, a budući sporazum o ugovornoj kazni kao izraz volje stranaka, nakon što je izgubio pravni učinak, ne može stupiti na snagu prešutno, već je za to potrebna volja stranaka kojom bi one utvrdile novi sporazum o ugovornoj kazni.

S obzirom da tužitelj i tuženik, nakon što je raniji sporazum o ugovornoj kazni izgubio pravni učinak, nisu utvrdile novi sporazum o ugovornoj kazni, to tuženik nije imao pravnu osnovu zahtijevati od tužitelja plaćanje ugovorne kazne.

Priređivači: Mićo Ljubenko i Tena Nagy