Hrvatska je sustigla Finsku prema udjelu naknada zaposlenima u javnom sektoru u BDP-u – izdaci za plaće u sektoru opće države u 2025. dosegnuli su 13,6 posto BDP-a. Time se svrstala odmah iza Danske, jedine članice EU s većim udjelom.

Iza te naizgled impresivne konvergencije krije se bitno drukčija priča. Dok su skandinavske zemlje visoke razine javne potrošnje gradile postupno i na temelju snažne produktivnosti, Hrvatska je do slične razine došla naglim rastom u svega dvije godine – u trenutku kada gospodarstvo usporava, a privatni sektor već pokazuje znakove pada zaposlenosti.

Primanja i broj zaposlenih

Rast plaća u javnom sektoru doveo je Hrvatsku u društvo najizdašnijih europskih država, ali razlika je u dinamici i održivosti tog rasta, upozorava ekonomski analitičar Velimir Šonje. Dok su Finska i Danska povećavale taj udio tek marginalno, za 0,4 odnosno 0,2 postotna boda, Hrvatska je u dvije godine skočila za čak 2,3 postotna boda – s 11,3 posto BDP-a u 2023. na sadašnju razinu, upozorio je Šonje. Upravo ta dinamika izdvaja Hrvatsku kao svojevrsni ekstrem unutar EU i otvara pitanje održivosti takvog modela rasta, osobito u uvjetima promjene ekonomskog ciklusa. Predstojnik Odjela za tržište rada i socijalnu politiku Ekonomskog instituta, Zagreb Danijel Nestić ističe da je snažan rast plaća izravno povećao ukupne javne rashode i doveo javne financije na osjetljivu razinu.

“Snažan rast plaća u javnom sektoru od 2023. do 2025. povećao je ukupne javne izdatke za plaće i otvara pitanje održivosti dostignute razine izdataka. Moglo bi se reći da je takva razina održiva neko vrijeme, ali je pitanje posljedica za deficit i izdatke za druge javne potrebe”, rekao nam je Nestić. Problem je dodatno naglašen činjenicom da su rast plaća i rast proračunskog manjka išli paralelno. Deficit se približio granici od tri posto BDP-a upravo u razdoblju relativno snažnog gospodarskog rasta, što, prema Nestiću, znači da su javne financije ostale ranjive na buduće poremećaje.

“Rast plaća i povećanje deficita bili su povezani”, naglašava, dodajući da će održavanje deficita pod kontrolom nužno zahtijevati usporavanje rasta plaća. Drugim riječima, prostor za daljnje povećanje plaća sve je uži jer svako dodatno izdvajanje za plaće izravno smanjuje mogućnosti financiranja drugih javnih potreba – od investicija do socijalnih i razvojnih politika.

“Ako bi se nastavilo s postojećom razinom izdataka, morali bi se žrtvovati izdaci za ostale javne potrebe”, kaže Nestić, procjenjujući da je izgledniji scenarij usporavanje rasta plaća na razine ispod rasta BDP-a. Istodobno, rast mase plaća nije posljedica samo većih primanja, nego i povećanja broja zaposlenih u javnom sektoru. Prema dostupnim podacima, zaposlenost je ondje rasla oko 2,5 posto na godišnjoj razini, dok privatni sektor stagnira ili ulazi u kontrakciju.

Upravo ta divergencija postaje ključna za razumijevanje aktualnih kretanja na tržištu rada i otvara jasan jaz između javnog i privatnog sektora.Na temelju preliminarnih podataka DZS-a i Porezne uprave, Šonje na Ekonomskom labu pokazuje da se rast zaposlenosti koncentrira u javnim i kvazijavnim djelatnostima: obrazovanje bilježi rast od 3,8 posto, zdravstvo i socijalna skrb 2,8 posto, a uslužne djelatnosti i poslovanje nekretninama oko 1,4 posto. Istodobno, niz tržišnih sektora bilježi pad – izdavaštvo čak 6,4 posto, poljoprivreda i šumarstvo 4,7 posto, prerađivačka industrija te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti 2,8 posto, uz pad i u prijevozu, rudarstvu, telekomunikacijama i IT sektoru.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Šonje iz toga izvodi širi zaključak: “Režim tržišta rada se promijenio; privatni sektor je ušao u fazu kontrakcije zaposlenosti, dok javni i dalje raste i umjetno poboljšava ukupnu sliku.”

Drugim riječima, rast javnog sektora prikriva slabosti privatnog dijela gospodarstva, ključnog za dugoročnu održivost rasta i financiranje države. U takvom kontekstu dodatnu napetost stvaraju zahtjevi sindikata. Tri sindikalne središnjice i Sindikat umirovljenika Hrvatske traže znatno povećanje standarda. Predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel poručio je s prosvjednog skupa kojeg su sindikati organizirali 18. travnja da bi prosječna neto plaća trebala iznositi 2200 eura, a minimalna 1100 eura, uz iste ciljeve i za mirovine. Na europskoj razini sindikati zagovaraju i minimalnu plaću na razini 60 posto medijane ili 50 posto prosječne plaće.

A što je s učinkovitosti?

No, Nestić upozorava da se razina plaća ne može određivati administrativno bez uporišta u produktivnosti. Održivi rast, naglašava, proizlazi iz gospodarskog uspjeha, a ne iz regulatornih odluka. Hrvatska je već sada iznad referentnih europskih pragova za minimalnu plaću u odnosu na prosjek, pa bi daljnji snažan rast mogao imati negativne učinke upravo na zaposlenost – osobito u sektorima koji su već pod pritiskom.

“Kod određivanja minimalne plaće treba paziti da se ne radi šteta jer previsoka razina može smanjiti zaposlenosti u pogođenim sektorima. Hrvatska već sada ide preko 50 posto prosječne neto plaće i nerealno je očekivati ili tražiti daljnji značajniji rast minimalne plaće, odnosno rast koji bi bio veći od rasta prosječne plaće”, kaže Nestić. Na zahtjeve sindikata reagirala je i glavna direktorica HUP-a Irena Weber, koja upozorava da je prostor za daljnje povećanje troškova rada u javnom sektoru dosegnuo limite. Podsjeća da su plaće u javnom i državnom sektoru u dvije godine porasle čak 51 posto, bez proporcionalnog rasta učinkovitosti.

“U uvjetima niske produktivnosti i profitabilnosti gospodarstva, kao i složenih geopolitičkih okolnosti, nije opravdano dodatno povećavati makroekonomske pritiske”, poručila je Weber, naglašavajući da privatni sektor dugoročno ne može financirati takvu razinu rashoda. Kao nužan smjer ističe rast produktivnosti i racionalizaciju javnog sektora, uključujući i smanjenje broja zaposlenih. Upravo u toj točki najjasnije se vidi razlika između Hrvatske i Finske. Dok Finska visoku razinu javnih izdataka temelji na snažnoj i konkurentnoj ekonomiji, Hrvatska je do sličnog udjela došla naglim povećanjem rashoda u kratkom roku, uz istodobno slabljenje privatnog sektora i prve znakove pada zaposlenosti.